Biljke (lat. Plantae) su glavna grupa koja sadrži 642 porodice i 17.020 rodova/genera (bez algi), uključujući i organizme kao drveće, cvijeće, bilje i paprati.
Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju osjetljive organe i životinje. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke – carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) – i životinje – Animalia. Nakon toga postalo je jasno da carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo.
Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima.
Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).
Prema Kew Gardensu, postoje 342.953 vaskularne biljne vrste (biljke koje mogu prenositi hranjive tvari i vodu). Zatim postoje biljke koje nemaju krvožilni sustav, poput mahovina i lišajeva, kojih ima 22.750 vrsta. Konačno, alge ili morske trave broje oko 22.000.
Zbrajanje ovih zajedno čini ukupno 387.703 priznate biljne vrste, ali sa sve više otkrivenih svake godine (broj stalno raste). Embriofiti (Embryophytes)
Najpoznatija višestanična vrsta biljki je embriofit. Ona uključuje vaskularne biljke, skupinu biljaka koje imaju lišće, stabljike i korijenje. Isto tako uključuje i nekoliko biljaka koje su u njihovom bliskom srodstvu, često ih nazivamo briofitima.
Sve ove biljke imaju komplekse stanica sa zidovima stanica sastavljenim od celuloze i većina od njih crpi svoju energiju pomoću procesa fotosinteze, pritom koristeći sunčevu svjetlost i ugljični dioksid za sintezu hrane.
Preko 300 vrsta biljaka ne vrši fotosintezu. Takve biljke nazivamo parazitima koje žive na drugim vrstama biljaka koje se služe fotosintezom.
Biljke su nastale od zelenih algi, od kojih su evoluirale tako da su razvile specijalne reproduktivne organe zaštićene od nereprodukcije tkiva.
Vrsta briofiti se prvi put pojavila u doba ranog Paleozoika. Vrsta može preživjeti samo gdje je vlaga dostupna većinu vremena, iako mnoge vrste toleriraju i vrijeme suše. Mnoge vrste briofita ostaju male kroz svoj životni vijek.
Vaskularne biljke imaju takav broj prilagodbi koji im je omogućio svladati ograničenja koja imaju briofiti. To uključuje dobar otpor suši i vaskularno tkivo koje transportira vodu kroz organizam.
Prvo primitivno sjeme biljaka – sjeme paprati.
Sjeme nekih biljaka može preživjeti ekstremne vremenske uvjete i razmnožavati se u njima. Biljkama je potrebna sunčeva svjetlost i toplina, voda i tlo da bi se mogle razvijati i živjeti. Za stvaranje hrane im je potrebna voda, ugljični dioksid, sunce. Dijelovi biljke su: tučak, latice, prašnici, stabljika, lapovi, korijen, plod, cvijet i list. Listovi biljkama omogućuju samostalno stvaranje hrane. Pomoću korijenja ona dobiva minerale i vodu, dok ih stabljika prenosi do dijelova biljke. Cvijet omogućuje njezino razmnožavanje.
Gljive i alge Alge čine grupu koju sačinjavaju različiti organizmi, a koji crpe energiju procesom fotosinteze. One nisu smještene u carstvo biljaka. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva.
Embriofiti su potekli od zelenih algi. Izuzev nekoliko zelenih algi, sve među njima imaju zidove stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako stvaraju energiju. Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno od Cyanobacteria. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi ima kloroplaste s tri ili četiri membrane. One nisu u bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasta je simbol zelenih i crvenih algi.
Za razliku od embriofita i algi, gljive ne vrše fotosintezu, jer ne sadrže klorofil. Do hrane dolaze sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Razmnožavaju se sporama. Nisu u rodu ni s jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.
Korisnost biljaka 230px|desno|thumb|Ernst Haeckel: Nepenthaceae Mnogi ljudi kao prehranu koriste žitarice. Ostale biljke koje koristimo u prehrani su voće, povrće, ljekovito bilje i začini. Neke vaskularne biljke kao drveće i grmlje (šikara) imaju važnu ulogu u graditeljstvu kao građevni materijal. Veliki broj biljaka se koristi i u dekorativne svrhe, uključujući i mnoge vrste cvijeća.
Razvoj Kroz proces fotosinteze, biljke koriste sunčevu energiju, da iz zraka pretvore ugljični dioksid u jednostavni šećer. Taj šećer se tada koristi kao materijal za gradnju i formu komponenti biljke. Biljke se pouzdaju u tlo kao glavni izvor vode, no isto tako pokušavaju se domoći dušika, fosfora i drugih važnih hranjivih tvari.
Neke vrste biljaka koriste specijalnu obranu kao trn ili bodlje, naprimjer kupine. Po životnom vijeku biljke smo podijelili u 3 skupine: jednogodišnje biljke – žive i razmnožavaju se kroz razdoblje od jedne godine dvogodišnje biljke – žive kroz razdoblje od dvije godine, većinom se razmnožavaju u prvoj godini trajnice – žive više od dvije godine i nastavljaju se razmnožavati tijekom godina
Među vaskularnim biljkama u trajnice se ubraja crnogorično drvo (zimzelen) -- naziv za one biljke koje zadržavaju svoje lišće tokom cijele godine, i bjelogorično drvo (listopadno) – biljke koje gube listove u nekim dijelovima godine: u mjestima gdje vlada umjerena i sjeverna klima većinom zimi, a mnoge tropske biljke gube svoje listove za vrijeme sušne sezone. Podjela bilja po biotopu (staništima) Biljke mogu biti jednogodišnje (anuelne), ili višegodišnje zeljaste (perene), rastu kao grmlje (frutices) i drveće (arbores); listopadne gube lišće u jesen, zimzelene su ljeti bez lišća, a vazdazelene zadržavaju lišće cijele godine. Vodene biljke (hidrofiti); močvarne biljke (helofiti); biljke vlažnih staništa (higrofiti); biljke suhih staništa (kserofiti); biljke na slanoj podlozi, slanjače (halofiti), na primjer mrižica (Limonium anfractum), endemična vrsta u jugoistočnom dijelu istočnojadranskoga primorja, kapara (Capparis spinosa), oštri sit (Juncus acutus), primorski sit (Juncus maritimus) i petrovac ili motar (Crithmum maritimum); biljke na pijescima pješčarke (psamofiti); biljke u pukotinama stijena, pukotinjarke (hazmofiti); primjer su im mnoge endemsleke vrste; biljke na sjenovitim mjestima koje traže malo svjetla (skiofiti); primjeri tisa, bukva, grab, jela, jasen; biljke na mjestima s puno svjetla (heliofiti). freatofiti
Iskopine (fosili)
Okamine biljaka uključuju korijenje, drvo, listove, sjeme, plodove, pelud, spore i jantar (smola nastala fosilizacijom biljke). Okamine biljaka su zabilježene u zemlji, riječnim naslagama i u talogu mora. Pelud, spore i alge su korištene za određivanje vremena iz kojeg naslage taloga potječu.
Ostaci fosila biljaka nisu uobičajeni kao fosili životinja, premda su fosili biljaka nađeni u obilju diljem svijeta. Stariji fosili nekadašnjih biljaka pokazuju pojedine stanice unutar tkiva biljke. Devonski period pokazuje evoluciju, za koju mnogi vjeruju da opisuje prvo suvremeno stablo Archaeopteris.
Ugljen je ostatak okamine biljke, u njemu se vidi detaljna struktura fosilizirane biljke. Ostaci fosila iz vremena Mezozoik: crnogorično drvo, korijenje, stabljike i grane mogu se u izobilju naći u jezerima i priobalnom području uz stijene. Najčešće su to palme i hrastovi.
Klasifikacija bilja Biljni svijet podijeljen je na više koljena i razreda koji se po različitim sustavima, različito i označavaju. Najosnovnije među njima su mahovine Bryophyta i Vaskularne biljke Tracheophyta. Divizije, razredi i redovi
Subregnum Biliphyta Cavalier-Smith 1981 Divizija Rhodophyta Wettstein, 1901 Poddivizija Cyanidiophytina H.S.Yoon, K.M.Müller, R.G.Sheath, F.D.Ott & D.Bhattacharya, 2006 Razred Cyanidiophyceae Merola in Merola, Castaldo, De Luca, Gambarella, Musacchio & Taddei 1981 Red Cyanidiales T.Christensen, 1962 Poddivizija Eurhodophytina G.W.Saunders & Hommersand Razred Bangiophyceae Wettstein, 1901 Red Bangiales Nägeli, 1847 Razred Florideophyceae Cronquist, 1960 Red Acrochaetiales Feldmann, 1953 Red Acrosymphytales R.D.Withall & G.W.Saunders 2007 Red Ahnfeltiales Maggs & Pueschel, 1989 Red Atractophorales Maggs, L.Le Gall, Filloramo & G.W.Saunders in Saunders & al., 2016 Red Balbianiales R.G.Sheath & K.M.Müller, 1999 Red Balliales H.-G.Choi, G.T.Kraft, & G.W.Saunders, 2000 Red Batrachospermales Pueschel & K.M.Cole, 1982 Red Bonnemaisoniales Feldmann & G.Feldmann, 1942 Red Catenellopsidales K.R.Dixon, Filloramo & G.W.Saunders in Saunders & al., 2106 Red Ceramiales Nägeli, 1847 Red Colaconematales J.T.Harper & G.W.Saunders, 2002 Red Corallinales P.C.Silva & H.W.Johansen, 1986 Red Corallinophycidae ord. incertae sedis Red Corynodactylales G.W.Saunders, Wadland, Salomaki & C.E.Lane, 2019 Red Entwisleiales F.J.Scott, G.W.Saunders & Kraft, 2013 Red Florideophyceae incertae sedis Red Gelidiales Kylin, 1923 Red Gigartinales F.Schmitz in Engler, 1892 Red Gracilariales Fredericq & Hommersand, 1989 Red Halymeniales G.W.Saunders & Kraft, 1996 Red Hapalidiales W.A.Nelson, J.E.Sutherland, T.J.Farr & H.S.Yoon in W.A.Nelson & al., 2015 Red Hildenbrandiales Pueschel & K.M.Cole, 1982 Red Inkyuleeales Díaz-Tapia & Maggs, 2019 Red Nemaliales F.Schmitz in Engler, 1892 Red Nemastomatales Kylin, 1925 Red Palmariales Guiry & D.E.G.Irvine in Guiry, 1978 Red Peyssonneliales Krayesky, Fredericq & J.N.Norris, 2009 Red Pihiellales J.M.Huisman, A.R.Sherwood and I.A.Abbott 2003 Red Plocamiales G.W.Saunders & Kraft, 1994 Red Rhodachlyales G.W.Saunders, S.L.Clayden, J.L.Scott, K.A.West, U.Karsten & J.A.West in J.A. West & al., 2008 Red Rhodogorgonales S.Fredericq, J.N.Norris & C.Pueschel, 1995 Red Rhodymeniales F.Schmitz in Engler, 1892 Red Sebdeniales Withall & G.W.Saunders, 2007 Red Sporolithales Le Gall & G.W.Saunders in Le Gall & al., 2010 Red Thoreales K.M.Müller, Sheath, A.R.Sherwood & Pueschel in K.M.Müller & al., 2002 Poddivizija Proteorhodophytina Muñoz-Gómez, Mejía-Franco, Durnin, Colp, Grisdale, J.M.Archibald & Slamovits, 2017 Razred Compsopogonophyceae G.W.Saunders & Hommersand, 2004 Red Compsopogonales Skuja, 1939 Red Erythropeltales Garbary, G.I.Hansen & Scagel, 1980 Red Rhodochaetales Bessey, 1907 Razred Porphyridiophyceae M.Shameel, 2001 Red Porphyridiales Kylin, 1937 Razred Rhodellophyceae Cavalier-Smith, 1998 Red Dixoniellales Yokoyama,J.L.Scott, G.C.Zuccarello, M.Kajikawa, Y.Hara & J.A.West, 2009 Red Glaucosphaerales E.C.Yang, J.L.Scott, H.S.Yoon & J.A.West in J.L.Scott & al., 2012 Red Rhodellales H.S.Yoon, K.M.Müller, R.G.Sheath, F.D.Ott & D.Bhattacharya, 2006 Razred Stylonematophyceae H.S.Yoon, K.M.Müller, R.G.Sheath, F.D.Ott & D.Bhattacharya, 2006 Red Rufusiales Zuccarello & J.A.West in Zuccarello, J.A.West & Kikuchi 2008. Red Stylonematales K.M.Drew, 1956 Divizija Anthocerotophyta Razred Anthocerotopsida Red Anthocerotales Red Dendrocerotales Red Notothyladales Red Phymatocerotales Razred Leiosporocerotopsida Red Leiosporocerotales 'Koljeno Bryophyta Razred Andreaeopsida Red Andreaeales Red Andreaeobryales Razred Anthocerotopsida Red Anthocerotales Red Dendrocerotales Red Notothyladales Red Phymatocerotales Razred Bryopsida Red Archidiales Red Bryales Red Buxbaumiales Red Dicranales Red Fissidentales Red Funariales Red Grimmiales Red Hookeriales Red Hypnales Red Hypnobryales Red Isobryales Red Leucodontales Red Orthotrichales Red Polytrichales Red Pottiales Red Seligerales Red Tetraphidales Razred Haplomitriopsida Red Calobryales Red Treubiales Razred Jungermanniopsida Red Fossombroniales Red Jungermanniales Red Metzgeriales Red Pallaviciniales Red Pelliales Red Pleuroziales Red Porellales Red Ptilidiales Razred Leiosporocerotopsida Red Leiosporocerotales Razred Marchantiopsida Red Blasiales Red Lunulariales Red Marchantiales