Operacija Uran (rus. Операция «Уран») je kodni naziv za sovjetsku stratešku operaciju u Drugom svjetskom ratu. Izvedena je u razdoblju od 19. do 23. studenog 1942., a cilj operacije je bio okružiti njemačku Šestu armiju, dio njemačke Četvrte tenkovske armije i rumunjsku Treću i Četvrtu armiju koje su sudjelovale u opsadi Staljingrada. Operacija je izvedena za vrijeme bitke za Staljingrad i trebala je razbiti njemačke vojne snage te vratiti Sovjetima kontrolu nad gradom. Planiranje operacije je započeto u rujnu 1942. i razvijano je usporedno s planovima za okruživanje i uništenje njemačke "Armijske grupe Centar" (njem. Heeresgruppe Mitte) i njemačkih snaga na Kavkazu. Crvena armija je iskoristila slabu pripremljenost njemačke vojske za zimu i veliku raširenost njemačkih snaga u okolici Staljingrada, kojima su slabije rumunjske jedinice branile bokove. Glavni smjerovi napada su bili usmjereni izravno na rumunjske snage koje se nisu mogle nositi sa sovjetskim oklopom zbog nedostatka teškog naoružanja.
Zbog velike duljine fronta koju je napravila njemačka ljetne ofenzive koja je za cilj imala zauzimanje naftnih polja na Kavkazu i Staljingrad, njemačke i ostale vojne jedinice Sila Osovine su bile prisiljene braniti vrlo velika područja. Situacija je bila dodatno pogoršana njemačkom odlukom da premjesti nekoliko mehaniziranih divizija s istočnog bojišta u Zapadnu Europu. Nadalje, jedinice u tim područjima su bile iscrpljene nakon mjeseci borbi, osobito one koje su se borile u samom Staljingradu. Nijemci su mogli samo računati na 48. tenkovski korpus, koji je imao snagu jedne tenkovske divizije i na 29. pješačku diviziju u rezervi kako bi pojačali rumunjske armije na bokovima njemačke 6. armije. Na suprotnoj strani, Crvena armija je dopremila više od milijun vojnika za početak ofenzive u i oko Staljingrada. Sovjetska strana je imala poteškoće u dopremanju svojih jedinica do bojišta zbog pokušaja što boljeg prikrivanja njihovog dolaska, pa su iz logističkih razloga kasnile. Početak operacija je bio zakazan za 8. studenog, ali je zbog kašnjenja premješten na 17. studenog i onda konačno na 19. studenog kada je operacija i službeno počela.
Operacija je krenula ujutro u 07:20 po moskovskom vremenu i prve su u napad krenule snage smještene na sjevernom boku sila Osovine. Snage na jugu su krenule dan kasnije, 20. studenog. Iako su rumunjske jedinice bile u mogućnosti odbiti prve napade, do kraja 20. studenog su Treća i Četvrta rumunjska armija bile u povlačenju, a Crvena armija je zaobišla nekoliko njemačkih pješačkih divizija. Njemačke mobilne rezerve nisu bile dovoljno snažne da pariraju sovjetskom oklopu i teškom naoružanju, dok Šesta armija nije reagirala na vrijeme kako bi oslobodila njemačke oklopne snage u Staljingradu i orijentirala ih prema nadolazećoj prijetnji. Do kraja 22. studenog sovjetske su se snage uspjele spojiti kod grada Kalača na Donu, okruživši oko 290.000 vojnika koji su bili istočno od rijeke Don. Umjesto da njemačke snage naprave pokušaj proboja sovjetskog obruča, njemački diktator Adolf Hitler je odlučio zadržati njemačke snage u Staljingradu i opskrbljivati ih iz zraka. U međuvremenu, sovjetski i njemački zapovjednici počeli su planiranje svojih sljedećih poteza.
Pozadina
Dana 28. lipnja 1942., Wehrmacht je započeo svoju ofenzivu protiv sovjetskih snaga koje su se nalazile ispred Armijske grupe "Jug" (njem: Heeresgruppe Süd) kodnog imena "Fall Blau". Nakon proboja sovjetske obrane do 13. srpnja, njemačke snage su okružile i zaposjele grad Rostov. Nakon pada grada, Hitler je podijelio njemačke snage koje su bile u južnom djelu istočnog bojišta s ciljem istovremenog zaposjedanja Staljingrada i naftnih polja na Kavkazu. Zadaća da osvoji Staljingrad je dana Šestoj armiji, koja je odmah krenula prema rijeci Volgi i nastavila napredovati prema gradu uz jaku zračnu potporu Luftwaffeove "Luftflotte 4". Dva njemačka tenkovska korpusa su 7. kolovoza napala s boka i okružila sovjetske snage među kojima je bilo oko 50.000 vojnika i približno 1000 tenkova, a 22. kolovoza njemačke snage su počele prelaziti rijeku Don i nastavile napredovanje prema Volgi. Sljedećeg dana, ulaskom dijelova Šeste armije u predgrađa grada, počela je bitka za Staljingrad.
mini|lijevo|Njemačke jedinice napreduju u Sovjetskom Savezu, lipanj 1942.
Do studenoga, Šesta armija je okupirala veći dio grada, potiskujući obranu Crvene armije do obale Volge. Od ove faze, zbog povećane aktivnosti sovjetskih snaga na bokovima Šeste armije i informacija koje su dobivane ispitivanjima sovjetskih zarobljenika, postojale su naznake o nadolazećoj sovjetskoj protuofenzivi čiji će glavni smjerovi napada biti usmjereni na Wehrmachtove snage u okolici grada. No unatoč tomu, njemačko zapovjedništvo je i dalje namjeravalo završiti zaposjedanje Staljingrada. Ustvari, zapovjednik Glavnog stožera vojske general Franz Halder je u rujnu bio smijenjen s dužnosti nakon pokušaja da upozori na moguću opasnost kojoj bi zbog prevelike raširenosti bojišta mogla biti izložena Šesta armija i 4. tenkovska armija. Već u rujnu sovjetska "Stavka" (rus. Ставка, visoko zapovjedništvo) je počela planiranje serije protuofenzivnih operacija koje bi uništile njemačke snage na jugu i okrenule tijek ratovanja. Zapovjedništvo sovjetskih snaga za oslobođenje Staljingrada je dano generalu Aleksandru Vasilijevskom.
"Stavka" je osmislila dvije glavne operacije koje će biti poduzete protiv vojnih snaga Sila Osovine u blizini Staljingrada, "Uran" i "Saturn", a u planu je bila i operacija "Mars" namijenjena napadu na Armijsku grupu "Centar" s ciljem ometanja brzog dolaska pojačanja i izazivanju što većih gubitaka. Operacija "Uran" je uključivala korištenje velikih sovjetskih mehaniziranih i pješačkih snaga kako bi okružili njemačke snage i snage njenih saveznika smještenih oko Staljingrada. Polazne točke napada su postavljene na rastegnutim mjestima na frontu, iza leđa Šeste armije, smanjujući mogućnost pojačavanja tog sektora, jer su na tim mjestima njemačke snage bile previše rastegnute da bi ga kvalitetno okupirale. Ofenziva je bila izvedena u obuhvatnoj taktici; sovjetske mehanizirane snage bi prodrle duboko u njemačku pozadinu, dok bi drugi napad bio napravljen bliže njemačkoj Šestoj armiji s ciljem napada njemačkih jedinica izravno s leđa. Dok se Crvena armija pripremala, njemački vojni vrh je bio uvjeren da Crvena armija, ojačavajući se nasuprot njemačke Armijske grupe "Centar" na sjeveru, nije u mogućnosti izvesti istovremenu ofenzivu na jugu i nastavio je negirati mogućnost takve ofenzive.
Usporedba vojne sile Vojska Sila Osovine
Operacija Fall Blau je uključivala njemačke i ostale snage Sila Osovine raštrkanih na frontu širine oko 480 km i dubine od nekoliko tisuća kilometara, a odlukom da se osvoji Staljingrad razvučene snage su postale još raštrkanije. Na primjer, početkom srpnja Šesta armija je branila 160 km prve crte, dok je istovremeno sudjelovala u ofenzivi koja je uključivala pomak prve linije za 400 km. Armijska grupa "B", koja je izdvojena iz Armijske grupe "Jug" (snage koje su djelovale oko Kavkaza su nazvane Armijska grupa "A") je na papiru djelovala snažno; uključivala je Drugu i Šestu armiju, Četvrtu tenkovsku, Četvrtu i Treću rumunjsku armiju, Osmu talijansku i Drugu mađarsku armiju. Armijska grupa B je imala 48. tenkovski korpus, koji je bio snage oslabljene tenkovske divizije i jednu pješačku diviziju kao rezervu. Veći dio njemačkih bokova su držale nadolazeće ne njemačke armije, dok su njemačke snage korištene za nastavak ofenzivne operacije u Staljingradu i na Kavkazu.
mini|desno|200px|General Friedrich Paulus, zapovjednik njemačke Šeste armije
Iako je Adolf Hitler imao povjerenja u mogućnosti i snagu ne njemačkih vojnih jedinica koje su štitile njemačke bokove, u stvarnosti te jedinice su bile opremljene zastarjelom vojnom tehnikom i s topništvom koje su vukle konjske zaprege i bile su nemotivirane za borbu za tuđe ciljeve. Prva rumunjska oklopna divizija je bila opremljena s oko 100 čeških tenkova Panzera 35(t), naoružanih 37 mm topom koji je bio neučinkovit protiv oklopa sovjetskih T-34. Isto kao i tenkovi, njihovi 3,7 cm PaK 36 protutenkovski topovi su bili zastarjeli i često u nedostatku streljiva. Nakon mnogo ponovljenih zahtjeva Nijemci su poslali rumunjskim jedinicama 7.5 cm PaK 40 topove; šest topova po diviziji. Jedinice s ovim topovima su bile raštrkane u velike sektore na bojištu. Na primjer, Treća rumunjska armija je okupirala liniju dugu 140 km, dok je Četvrta rumunjska armija štitila liniju duljine 270 km. Talijani i Mađari su bili smješteni na rijeci Don, zapadnije od Treće rumunjske armije, ali njemački zapovjednici nisu previše vjerovali u borbene sposobnosti tih jedinica. Talijanske vojnike nisu osobito poštovali njihovi saveznici, ali njihova neučinkovitost u borbi je bila izražena zbog zastarjelog naoružanja i slabe opremljenosti. Oružje talijanskih vojnika je bilo vrlo loše kvalitete: gotovo nisu imali protutenkovsko naoružanje, ručne granate bi rijetko detonirale, hvaljene visokokvalitetne talijanske jurišne puške su bile iznimno rijetke, a minobacači i poljsko topništvo nije bilo prikladno. Puške i strojnice su trebale biti zagrijane kako bi pravilno radile u ekstremnim klimatskim uvjetima i često su bile neupotrebljive usred bitke.
Općenito, njemačke snage nisu bile u mnogo boljem stanju. Bile su iscrpljene zbog višemjesečnih borbi s Crvenom armijom i dok je Stavka dovodila nove, svježe armije, njemački vojni vrh je odlučio zadržati i obnavljati postojeće mehanizirane jedinice. Štoviše, tijekom odvijanja njemačke ofenzive između svibnja i studenog 1942., dvije motorizirane divizije, elitne Leibstandarte i Großdeutschland su premještene iz Armijske grupe "A" na zapad, kako bi sudjelovali kao mehanizirane rezerve u slučaju savezničke invazije u Francuskoj. Šesta armija je pretrpila velike gubitke tijekom borbi u Staljingradu. U nekim slučajevima oprema njemačkih jedinica, kao što je 22. tenkovska divizija, nije bila ništa bolja od one koju je imala Prva rumunjska oklopna divizija. Njemačke formacije su također bile preraširene na bojištu; na primjer, IX. armijski korpus je trebao braniti oko 100 km dug front.
Sovjetska vojska