Laponci, Lapi, Saami, Sámi su narod koji živi na sjeveru Norveške, Švedske, Finske i Rusije.
Njih oko 70.000, raštrkani su na površini od oko milijun i sto tisuća četvornih kilometara (20 puta veća površina od Hrvatske). U Norveškoj ih živi oko 40.000, u Švedskoj oko 20.000, u Finskoj oko 7500 i u Rusiji (na poluotoku Koli) oko 2500.
Narod ima dugu povijest, bogatu narodnu baštinu i živi na specifičan način. Sam narod naziva sebe Saami, dok ime Laponci smatraju malo pogrdnim. Saami su podijeljeni u desetak narodnih skupština koje se dosta razlikuju po kulturno-povijesnim osobitostima, jeziku i načinu života. Neke skupine su sačuvale do danas narodne običaje svojih predaka.
Na sjevernim prostranstvma ruskog poluotoka Kole te manjim dijelom na sjeveroistoku Finske i Norveške žive tri narodne skupine Saamija. Na krajnjem sjeveroistoku Kole nalaze se terski Saami - to je malobrojna skupina koja izumire. Na Koli živi najviše kildinskih Saamija koji su u nekoliko sela uspjeli sačuvati stara obilježja i jezik. Čak imaju i nekoliko škola u kojima se uči i specifični kildinski jezik. Imaj karakteritična narodna kola. Zapadnije od njih živi skupina skoltskih Saamija. Njih je vrlo malo, ali im je očuvana narodna baština s ugroženim jezikom koji se uči u nekoliko škola (postoje čak i skoltski jezični udžbenici).
Na sjeveru Finske, Švedske i Norveške još žive tri laponske skupine. Najmalobrojniji su inarijski Saami koji održavaju živu narodnu tradiciju (glavno sjedište naselje Inari). Na samom sjeveru Norveške, uz fjordove, živi malobrojna skupina pomorskih Saamija. Na njihovu teritoriju nalazi se i znameniti sjeverni morski rt Nordkapp, a gotovo su ih asimilirali Norvežani. U sjevernoj Finskoj i dijelom Norveškoj živi jedna od najpoznatijih laponskih skupina davvijski Saami. Sačuvana je narodna tradicija i jezik, postoje saamijske škole, izdaju se knjige, časopisi i udžbenici, djeluju posebne radijske postaje i slično.
U sjevernoj i srednjoj Švedskoj i Norveškoj razlikujemo još najmanje četiri skupine Laponaca. Na sjeveru Švedske, u kraju gromadnog gorja s velikim rudnim bogatstvima, žive lulejski Saami. Oni su razmjeno dobro sačuvali svoj jezik, dobri su obrtnici (posebno drvodjelci), imaju razrađen obrazovni sustav, nakladničku i informativnu djelatnost i druge kulturne djelatnosti. Pitejski Saami nastanjuju izduženi prostor oko Botničkog zaljeva na Baltičkom moru (i velike luke Luleå), pa sve do norveških obala prema južnim Lofotima na Sjevernom moru. To je i dalje polunomadski narod koji polako izumire. Prema srednjoj Švedskoj i Norveškoj živi manja skupina umejskih Saamija koji su održali raznoliku narodnu tradiciju, ali im je jezik već posve ugrožen iako neke školske sate imaju na svom jeziku. Konačno, na granici Norveške i Švedske prema jugu živi skupina aarjelskih Saamija koji imaju svoje škole na norveškoj strani, a u Švedskoj su gotovo asimilirani. Izdaju i svoje publikacije, uz sudjelovanje u obrazovnom sustavu na vlastitom jeziku.
Organizacija Saami su kao nacionalna skupina sve bolje organizirani, osobito u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. U tim zemljama, bez obzira na njihov broj, imaju i posebne parlamente koji su savjetodavna tijela i bore se za očuvanje autentične laponske kulture. Ti parlamenti artikuliraju zahtjeve Saamija, osobito u očuvanju i promicanju njihove povijesti, kulture, običaja, u čemu danas imaju veliku podršku većinskih naroda s kojima žive. Sjedište parlamenta Saamija je u sjevernonorveškom gradu Kautokeinu.
Početkom 1996. godine novi parlament Saamija (Saamediggi) konstituiran je zahvaljujući Parlamentarnom zakonu kao predstavničko tijelo Samija. Naslijedio je Saami Delegation (Delegaciju Saamija), poznatu i kao stari parlament Saamija uspostavljen 1973. godine. Izbori za parlament Saamija održavaju se svake četiri godine a posljednji su održani u rujnu 2017.
Gospodarstvo i turizam
Uz velika šumska bogatstva, raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, laponsko područje privlači brojne turiste. Privlače ih, osim laponske kulture i običaja, predivni pejzaži s tisućama jezera, dugomjesečne noći i dani te polarna svjetlost. Narod Saami nekad je vjerovao da prelijepa zelena, plava i ljubičasta titrajuća svjetlost na noćnom nebu nastaje zbog vatrenog repa čarobne lisice koji ona otresa o snijeg i led, pa u atmosferu frcaju iskre.
Noći bez mraka
'Noć bez mraka' nazivaju magično - laponijsko ljeto. Sjevernije prema Sjevernom polu Sunce dulje ostaje na horizontu. Dana bez noći u ljetnim mjesecima može biti i 60-ak. Sunce nikad ne zalazi već samo dotakne horizont i opet se u svom sjaju izdiže polako. Polarna noć ondje traje gotovo mjesec dana - od sredine prosinca do početka siječnja. Prvi snijeg padne već u listopadu i zadržava se i do 6 mjeseci. Lumi je finska riječ za snijeg.
U mnogim se mjestima sjeverne Finske, Norveške i Švedske nalaze sportske zračne luke, plovi se Botničkim zaljevom, a na sjeveru oko rta Nordkappa sve do velike luke Murmansk na ruskoj Koli. Od Helsinkija se željeznicom uz Botnički zaljev putuje do grada Bormija, od kojeg vode dobre ceste prema finskom i norveškom sjeveru. Na rubu južne Laponije u Finskoj nalazi se najveće gradsko središte sjeverne Finske i Saamija - Rovaniemi. Tu se nalazi i sveučilište se pet fakulteta i oko 10.000 studenata. Gaji se i laponski kultura i jezik, posebno okolnih davvijskih Saamija.
Malo sjevernije je, samo petnaestak kilometara od Rovaniemija, malo selo Napapiiri, poznato kao sjedište Djeda Božićnjaka, a godišnje ga posjeti više od pola milijuna turista. Dalje na sjeveru Finske poznato je laponsko sjedište Inari, a na norveškoj strani Karasjok, Lakselv, Porsanger i velika sjeverna zračna luka Alta.
Uz ostala prirodna bogatstva, osobito valja naglasiti važnost rudarstva, posebno u starom gorju srednje i sjeverne Švedske. Upravo kroz laponsku zemlju, od švedske luke Luleå u Botničkom zaljevu, pa sve do norveške luke Narvik u Sjevernome moru, sagrađena je transverzalna nordijska željeznička pruga. Njezina osnovna namjena bila je prijevoz elikih količina željezne (i drugih) rude iz brojnih sjevernošvedskih rudnika. Tu se razvila golema rudarska djelatnost, praćena i razvojem metalurgije i proizvodnjom vrsnog švedskog čelika. Glavna središta su u starima laponskim naseljima Gallivare i Kiruna te u njihovoj okolici. U najnovije vrijeme važnost tih rudokopa i metalurgije znatno je opala.
Sobovi i psi Haskiji
Psi i sobovi vrlo su korisni u sjevernim predjelima, gdje mogu vući sanjke s ljudima ili teretom, a također su popularne utrke sobovskih i haskijskih zaprega. Sobovi mogu biti bijeli, tamnosivi ili šareni i napola su pripitomljene životinje. Rogovi im služe kako bi se obranili od grabežljivaca ili u međusobnoj borbi za ženke.
Pečeni sob u pivu 'kralj' je mesa u Laponiji. Zatim je poznati 'poroburger', zapravo hamburger od sobovog mesa.
Haskiji su psi posebno uzgojeni za preživljavanje u polarnim uvjetima. Zahvaljujući dvostrukom gustom krznu, najbolje se osjećaju na - 20 Celzijeva stupnja, no bez problema izdrže i -50 Celzijeva stupnja. Nervozni su samo kad im je dosadno, kad se ne kreću dovoljno. Iznimno su inteligentni, samostalni, ali i samovoljni. Haskiji obožavaju snijeg i trčanje u zaprezi. Postoje dvije vrste haskija - krupniji sibirski i malo manji, aljaski. I jedni i drugi imaju plave ili smeđe oči, a 20 posto ih ima jedno plavo, a drugo smeđe oko. Neki pretpostavljaju da je ta pasmina vučje krvi. Farma haskija u mjestu Kapalamaki, nedaleko od Rovaniemija, ima cca 160 sibirskih i aljaskih haskija.
Kultura Koliko je stara pisana laponska kultura dovoljno govori i podatak da se najstariji sačuvani rječnik Saamija očuvao iz 1557., a prva knjiga tiskana na laponskom jeziku potječe iz 1619. godine.
Danas se razvila specifična književnost na dijalektima laponskog jezika, posebno u Finskoj, sjevernoj Švedskoj i Norveškoj te ponešto na ruskoj Koli. Svi krajevi u kojima žive Laponci bilježe opadanje gospodarskih aktivnosti, iseljavanje i starenje stanovništva. Pripadnika naroda polarnog svjetla sve je manje.
Sami su se oduvijek naseljavali na velika područja i bavili su se pretežno lovom i ribolovom. Obitelji su imale veliko područje za lov oko svoje naseobine. Veze s drugim ljudima bile su rijetke iako su imali smisla za društveni način razmišljanja kada se radilo o podjeli područja za lov među obiteljima. Ta raštrkanost Sama vjerojatno je najveći razlog što ne postoji jedna Sami kultura i jedan jezik već više njih. Kulture su bile formirane kako pod utjecajem različite okoline i životnih uvjeta, tako i zbog utjecaja ostalih kultura. U Švedskoj i Norveškoj to je bila germanska kultura, u Finskoj finska, a na poluotoku Kola ruska i karelska kultura. Tako danas razlikujemo sljedeće osnovne kulture Sama.
Šumski Sami Ovoj skupini pripada većina švedskih i finskih Sama. Oni žive u šumi pretežno od ribolova, iako je i lov važan. Obitelji su formirale laponska sela ('siida') najčešće uz neku veliku rijeku. Veličina siida varirala je od par do 20-30 obitelji. Slivovi rijeka su bili prirodne granice tih sela. Bilo je uobičajeno imati i par sjevernih jelena zbog prijevoza i krzna, koje je važan materijal za oblačenje.
Posebna skupina šumskih Sama su Sami sjeverno od jezera Inari, jer se njihov jezik bitno razlikuje od jezika ostalih šumskih Sama. To je najzapadniji dijalekt istočnih sami jezika.
Planinski Sami
Žive u planinama između Švedske i Norveške i u brdovitim krajevima sjeverno od toga, gdje čuvaju svoja stada.Sjeverni jeleni su najvažniji dio njihove ekonomije. Taj način nomadske kulture je jedinstven u Europi. Iako je star samo 100-tinjak godina, to je najtipičniji oblik Sami kulture. Oni se također bave i ribolovom. Važnost sjevernih jelena u Sami kulturi očituje se u činjenici da postoji oko 400 riječi za njih ovisno o dobi, spolu, boji, obliku...
Jedna posebna skupina planinskih Sama su riječni Sami koji žive oko rijeke Tana. Nekada su živjeli samo od ulova lososa, no danas se bave i agrikulturom i uzgajanjem domaćih životinja, pa imaju stalne nastambe.
Morski Sami
Morski Sami žive na sjeveru Norveške, kod Arktičkog mora. Na njih su snažno utjecali stanovnici Norveške i Finske. Ta polunomadska kultura živi od lova zimi i ribolova ljeti.
Sami poluotoka Kola Sami koji žive na poluotoku Kola su autohtono stanovništvo tog područja. Ima ih oko 2000. Žive od uzgoja sjevernih jelena i ribolova.
Jezik
Kako postoji više Sami naroda, tako postoji i više Sami jezika. Međutim, svi Sami jezici spadaju pod ugro-finsku skupinu jezika, a najbliži su im baltofinski (finski i estonski).
Sami jezici najčešće se dijele na 9 dijalekata: južno samski, ume, pite, lule, sjeverno samski, enare, skolt, kildin i ter.
Govornici
Istočni Sami: Ter Sami : jako mala skupina - 500-tinjak govornika, na granici izumiranja Kildin Sami: kulturno jaki, oko 100 govornika Skolt Sami: mala skupina – 500-tinjak govornika, ugroženi status jezika
Sjeverni Sami: Enare Sami: mala ali kulturno jaka skupina, 400-ak govornika Sjeverni ili Davvi Sami: najveća sami skupina, 30 000 govornika, jaka kultura Lule Sami: lokalno jak jezik, 2 000 govornika Pite Sami: jako malo govornika, na pragu izumiranja
Južni Sami: Ume Sami: također na pragu izumiranja Južni Sami ili Aarjel Sami: 500-tinjak govornika, dijalekt jak posebno u Norveškoj
Književnost Tradicija usmene predaje većinom se odnosila na religiozne priče. Pismena djela na sami jeziku potječu iz 1619. Sami narodne pjesme su objavljene već 1673. godine u Schefferusovom djelu 'Lapponia'. 20. stoljeće je stoljeće rođenja sami literature na sami jeziku. Djelo J. Turija, 'Muittalus samid birra' ( 'Turi's book of Lappland') iz 1920. godine je vrlo poznato i sadrži pregršt tradicionalnog znanja. Danas se puno sami literature objavljuje u malim tiskarama u Norveškoj iako su mnogi autori rođenjem Finci, npr. Pedar Jalvi, H. A. Guttorm, P. Lukkari, Nils Aslak Valkeapää i Kirsti Paltto.