Fudbalski klub Slavija je nogometni klub iz Istočnog Sarajeva, Bosna i Hercegovina. Trenutno se takmiči u prvoj ligi Republike Srpske.
Klub je osnovan 1908. godine. Član Premijer lige postaje u sezoni 2004–05. Najbolji plasman ostvaruje 2009. godine osvajanjem drugog mjesta. Iste godine osvaja kup Bosne i Hercegovine. Nadimak kluba je Sokolovi. Tradicionalne boje u plava i bijela. Domaće utakmice igra na gradskom stadionu u Istočnom Sarajevu.
Historija
Prvi sportski klub u Sarajevu Prvi sportski klub u Sarajevu je osnovan tokom 1908. godine, kada je grad bio dio Austrougarske. Fudbalski klub je bio dio šireg sportskog društva sarajevskih studenata gimnazije neformalno poznat kao Đački Sportski klub ili ĐSK, kasnije Srednjoškolski sportski klub ili SSK, zatim Srpski sportski klub da bi konačno 1921. godine dobio ime SK Slavija. Od kulturnih i društvenih aktivnosti u gradu u to vrijeme, uglavnom su sva dešavanja bila u hotelu Evropa i Gimnaziji, pa je ideja o osnivanju sportskog klubua pokrenuta u tim prostorijama. Neki od učenika su ranijih godina posjećivali Zagreb, gdje su se upoznali sa fudbalskom igrom, nakon čega i donose prvu loptu u Sarajevo. Poznati pojedinci koji su organizovali klupske aktivnosti u ovom ranom periodu bili su studenti Zdravko Jeftanović (sin vlasnika hotela Evropa dr. Dušana Jeftanovića), Feodor Lukač, Emil Najšul, Sveto Gerovac, Stevo Jokanović. Njihove rane aktivnosti su veoma sporadične i u osnovi tajne jer su austrougarske vlasti uvele zabranu bilo kakvog organizovanog okupljanja u Bosni i Hercegovini.
Početkom 1909. fudbalski klub dobija prvu opremu. Ubrzo je nabavljena još jedna loptu iz Praga, kopačke iz Zagreba i uzeta boja dresova Slavije iz Praga, crveno bijela, tako da se već u proljeće 1909. godine formira regularna fudbalska ekipa, ali još uvijek daleko od prave fudbalske igre. Tek dolaskom 48. bečkog pješadijskog puka u Sarajevo sa kojim je došao fudbaler bečkog Rapida, Karl Harmer, počinje da se pravi fudbalski sport razvija u Sarajevu.
Prvi teren na kome su trenirali bio je mali prostor iza Državne štamparije te su uskoro prešli na vojno vježbalište na Čengić Vili. Igralište nije bilo ograđeno, nisu postojali ni stalni golovi, pa su mladi sportisti za svaki trening i za svaku utakmicu morali iz grada nositi balvane sa krampama i lopatama, kao i mreže, lopte i ostale rekvizite.
1910.-e Sve do 1911. zbog odnosa okupacione austrougarske vlasti tim nije odigrao svoju debitansku utakmicu. Prva zvanična utakmica bila je protiv vojnika Bečlija, koji su bili na službi u Sarajevu, a rezultat je bio 4:2 za Srednjoškolski sportski klub. Bečlija Karl Harmer bio je prvi učitelj fudbalerima, a 1911. provedena je potpuna klupska organizacija. Klub je tada imao 24 fudbalera, a nastupao je sa dvije ekipe. Prvu četu sačinjavali su, golmani Janković i Mališević, bekovi Najšul i Petrović, halfovi Sulejmanpašić, Bugarski i Bajer, napad Lukač, Gerovac, Jokanović, Radović, Jeftanović. Druga četa: Varićak, Mišković, Samardžija, Branisavljević, Toukalek, Orlić, Popović, Herman, Vaš, Šteger, Vrinjanin, Blažević.
Tokom 1912. godine, SSK je igrao prijateljske utakmice u dijelovima Austrougarske naseljenim Južnih Slavena. Prva utakmica izvan Sarajeva odigrana je 1912. u Splitu protiv Hajduka. Prema sjećanjima Feodora Lukača, cijela ekipa je pošla na izlet u Split. Do Travnika su išli vozom, a od Travnika do Splita pješke. Kad su u Splitu saznali za njihov dolazak, dogovorili su dvije utakmice u dva dana, a Splićani su ekipu iz Sarajeva tom prilikom etiketirali kao Osman. Na zvaničnoj stranici Hajduka piše da su utakmice odigrane 07. i 08. aprila 1912. i da je prvi meč domaćin dobio sa 4:1, dok su drugu utakmicu trijumfovali gosti iz Sarajeva rezultatom 2:1. Ovo je vjerovatno proisteklo iz činjenice da je Srednjoškolski sportski klub, bio neformalni naziv kluba, korišten samo u užem krugu, pa su u Splitu, odlučili da klubu daju ime na licu mjesta.
Podjela kluba Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine razvio se u klubu nacionalni pokret tako da je pored sportskog dobijao i nacionalni karakter, a većina članova kluba su se uključili u rad Mlade Bosne. U tim godinama došlo do podjele jer su se od Srednjoškolskog sportskog kluba odvojili hrvatski fudbaleri koji su pristupili ranije osnovanom Hrvatskom sportskom klubu koji će kasnije dobiti ime SAŠK. Oni koji su ostali nazvali su se Srpski sportski klub. Međutim, pred te mladiće se ispriječila administracija, odnosno tadašnja vlast. Ugledni predstavnici dr Dušan Jeftanović i Jovo Šošić borili su se da novi klub dobije javno-pravni status. Nisu uspjeli u tim željama pred vlašću koja nije bila blagonaklona srpskim idejama. Ipak, to nije spriječilo Srpski sportski klub da razvije svoje uspješne aktivnosti, ali teškoće pred kojim se našao Srpski sportski klub ujedinile su sve njegove članove i simpatizere.
Napravljeno je novo igralište kod Čurčić-Vile, u sarajevskom naselju Koševo, koje je zadovoljavalo tadašnje uslove i potrebe fudbalske i atletske ekipe, ali Sarajevski atentat prekida planirane sportske aktivnosti, pokrenuo je niz događaja, kao što su austrijski ultimatum Srbiji, kasnija Austrougarske objava rata Srbiji i eventualno izbijanje Prvog svetskog rata. Položaj Srba u Bosni postajao je sve teži. Članovi SSK nisu bili izuzetak jer mnogi od njih su bili uhapšeni ili prisilno mobilisani u Austrougarsku vojsku, a u narednim danima, rulja je razorila igralište i sav inventar spalila, a dosta članova kluba je uhapšeno.
Vrijeme Velikog rata Klub je za vrijeme rata dao 15 oficira, prebjeglica u Rusiju, a zatim srpskih dobrovoljaca. Oni su pod vođstvom Steve Gerovca osnovali Srpski sportski klub u Odesi i oko sebe okupili sve naše ljude koji su se tamo zatekli. Igrači su bili iz Sokolskih udruženja tako da je klub u nekom obliku nastavio svoj rad i tokom Prvog svjetskog rata.
Nakon kraja rata, i formiranja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, klub je obnovio rad, i ponovo je formiran Srpski sportski klub u Sarajevu.
1920.-e Klub je bio po nacionalnoj orjentaciji srpski ali su u njemu igrali i Hrvati, Bošnjaci, Mađari, Česi, Austrijanci, Nijemci, ali je gajio jugoslovensku ideju pa 1921. godine mijenja ime u Sportski klub Slavija. Bila je to logična posljedica sveslavenske orijentacije njegovih članova. Slavija se tih godina takmičila u 1. Razredu sarajevskog podsaveza. Zajedno sa sarajevskim Hajdukom i SAŠK-om odlučuju da zajednički naprave igralište na Skenderiji i tu igraju do 1925. godine i izgradnje sopstvenog stadiona na Marijin Dvoru. Tokom narednih nekoliko godina Slavija gradi stadion sa kapacitetom od 4.000 mjesta u naselju Marijin Dvoru u samom centru Sarajeva.
Tragični događaj 17. septembra 1926. godine Slavija je ostala bez jednog od najboljih igrača Branka Kalembera. Igračka karijera, popularnog Kaleta, je završena na tragičan način. Naime, 17. septembra 1926. godine Kalember je tokom noći ustao u snu i pao kroz prozor. Branko Kalember, je od zadobijenih povreda preminuo na licu mjesta. Tako su Sarajevo i fudbalski klub Slavija izgubili, velikog igrača. Na posljednjem ispraćaju se okupilo preko 6 000 ljudi, a u ime Slavije govor je održao dr. Ostojić. Pažnju privlači jedan manje poznat detalj. Naime u članku se tvrdi da je sanduk Kaleta bio pokriven crno-bijelim plaštom-Slavijinom bojom, što govori da je Slavija tokom dvadesetih godina koristila crno bijele boje, kao službene boje, zamijenivši crveno bijelu kombinaciju.
Prvi veći uspjeh U sezoni 1928/1929. Slavija se kao pobjednik 1. razreda Sarajevskog podsaveza, prvi put plasirala u kvalifikacije za Prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je do tada bio najveći uspjeh kluba. Slavija je u kvalifikacijama, za protivnika dobila splitskog Hajduka. Prva utakmica je odigrana u Splitu, 2. juna 1929. godine, kada je Hajduk, slavio sa 2:1. Druga utakmica je odigrana u Sarajevu, 9. juna, a Hajduk je odnio pobjedu istim rezultatom, kao i u prvoj utakmici. Slavija je nakon dva poraza zauzela osmo mjesto na tabeli, i nije uspjela da se kvalifikuje u Prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Slavijini kibici Preteče današnjih Sokolova, to jest, navijači Slavije iz vremena Kraljevine Jugoslavije ostali su zabilježeni, kao sudionici jednih od prvih navijačkih nereda na Balkanu. Naime, utakmica između splitskog Hajduka, i sarajevske Slavije 1929. godine koja se igrala na stadionu Slavije, u sarajevskom naselju Marijin Dvor, ostala je u drugom planu zbog navijačkih nereda. Splitska štampa je te godine prenijela da su Slavijini kibici, kako su u Dalmaciji nazivali navijače, napali igrače Hajduka, kamenovali ih, gađali flašama, pa je čak i policija morala intervenisati. Savezni delegat, gospodin Krčelić, morao je sam lično da zauzme stav protiv razjarenih kibica Slavije, štaviše — jednog je policijski dao odstraniti.
1930.-e
Reprezentativci Slavije Manje poznata činjenica je da je među posljednjim igračima, sa liste selektora Boška Simonovića, koji su trebali da otputuju u Montevideo, na prvo svjetsko prvenstvo u nogoemtu, koje se održalo 1930. godine, otpao Stanko Bulat, igrač Slavije iz Sarajeva. U reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije igrali su Zagorac i Rajlić. Najveći domet postići će Slavijin junior, sada pokojni Branko Stanković koji će poslije Drugog svjetskog rata zaigrati u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji Jugoslavije i koji će postati jedan od najvećih fudbalera na Balkanu. Odlično će se pokazati i Slavijini juniori Predrag Đajić u Crvenoj zvezdi i Florijan Matekalo u Partizanu, a golman Miro Radojčić će postati jedan od najvećih novinara na ovim prostorima.
Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije U sezoni 1929/1930. Slavija je ponovila uspjeh, zauzela prvo mjesto u 1. razredu Sarajevskog podsaveza, i izborila kvalifikacije za ulazak u Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Slavija nije odigrala kvalifikacione utakmice, jer je Jugoslovenski nogometni savez, kaznio Skopski podsavez, zbog namještanja utakmica. Slaviji su zbog toga upisane dvije pobjede, pa se automatski kvalifikovala u Prvenstvo Jugoslavije. Slavija je sezonu 1929/1930. završila na pretposljednjem petom mjestu, upisavši dvije pobjede, dva remija i šest poraza, a u klupsku historiju je upisana prva sezona, u kojoj je Slavija igrala u najvećem državnom rangu takmičenja.
Od sezone 1932/1933. ponovo je promijenjen sistem odigravanja državnog prvenstva. Prema glasanju delegata skupštine Jugoslovenskog nogometnog saveza, na skupštini održanoj, 18. decembra 1932. godine, odlučeno je da će prvenstvo igrati, najjači klubovi iz Kraljevine Jugoslavije u tom trenutku, kako je procijenjeno. Slavija je kao predstavnik Sarajevskog podsaveza, i prema procjeni Jugoslovenskog nogometnog saveza najjači klub Sarajevskog podsaveza, nastupila u Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije gdje je zauzela deveto mjesto.
Zbog ubistva kralja Aleksandra, sljedeće prvenstvo je odigrano u sezoni 1934/1935. Godine. 1934. u Sarajevo stiže, bivši austrijski fudbaler Anton Ringer, koji je u Slaviji vršio trenersku dužnost, do maja 1935. godine, kada je preuzeo zagrebački Građanski. U sezoni 1934/1935 Slavija je zauzela osmo mjesto.