Mišićna distrofija udovi-pojas (LGMD) je genetički i klinički heterogena skupina rijetkih mišićnih distrofija. Karakterizira je progresivno trošenje mišića koje pogađa pretežno mišiće kuka i ramena. LGMD ima autosomno dominantni obrazac nasljeđivanja i do sada nema poznat lijek ili liječenje.

Znaci i simptomi Simptomi osobe s mišićnom distrofijom udova i pojasa (LGMD) uglavnom su velike poteškoće u hodanju, penjanju i silasku niz stepenice i ustajanju sa stolice. Prisutna je i nemogućnost savijanja ili čučanja. Zbog ovih poteškoća može se često dogoditi pad. Podizanje određenih predmeta, kao i poteškoće s pružanjem ruku van ili iznad glave, variraju od teških do nemogućih, ovisno o težini. Na kraju, pogoršava se sposobnost hodanja i trčanja.

Daljnja ispoljavanja koja bi mogla imati pogođena osoba sa LGMD-om jesu:

Bolest se s vremenom neizbježno pogoršava, iako je progresija kod nekih pacijenata brža nego kod drugih. Na kraju bolest može zahvatiti i druge mišiće, poput onih koji se nalaze na licu. Obično dovodi do ovisnosti o invalidskim kolicima unutar godina od pojave simptoma, ali postoji velika varijabilnost među pacijentima, s tim što neki održavaju pokretljivost.

Mišićna slabost je uglavnom simetrična, proksimalno i polahko je progresivna. U većini slučajeva bol kod LGMD-a nije prisutna, a mentalna funkcija nije pogođena. LGMD može započeti u djetinjstvu, adolescenciji, mladoj zreloj dobi ili čak i kasnije; dob početka obično je između 10 i 30 godina. Oba spola su podjednako pogođena, kada mišićna distrofija udova i pojasa počne u djetinjstvu, čini se da je napredovanje brže, a bolest više onesposobljavajuća. Kada poremećaj započne u adolescenciji ili odrasloj dobi, uglavnom nije toliko ozbiljan i sporije napreduje. Nema senzorne neuropatije ili autonomne ili visceralne disfunkcije.

Genetika U genetičkom smislu, LGMD je naslijeđeni poremećaj, iako se može naslijediti kao dominantan ili recesivni genetički defekt. Posljedica nedostatka je taj što mišići ne mogu pravilno formirati određene proteine, potrebne za normalnu funkciju mišića. Nekoliko različitih proteina može biti pogođeno, a specifični koji je odsutan ili je neispravan identificira određeni tip mišićne distrofije. Među proteinima pogođenim LGMD-om su α, β, γ i δ sarkoglikani. Sarkoglikanopatije bi mogle biti podložne genskoj terapiji.

Dijagnoza Dijagnoza mišićne distrofije udova i pojasa može se izvršiti putem biopsija mišića, što će pokazati prisustvo mišićne distrofije, a genetičko testiranje koristi se za utvrđivanje koji tip mišićne distrofije pacijent ima. Imunohistohemijski testovi na distrofin mogu ukazati na njegovo smanjenje u sarkoglikanopatijama. U pogledu nedostatka sarkoglikana, mogu postojati odstupanja (ako α-sarkoglikan i γ-sarkoglikan nisu prisutni, tada postoji mutacija u LGMD2D).

Sažetak smjernica zasnovan na dokazima: Dijagnoza i liječenje distrofija udova i distalnih distrofija“ ukazuje na to da bi osobe za koje se sumnja da imaju nasljedni poremećaj trebale obaviti genetičko testiranje. Ostali testovi / analize su:

Visok nivo CK (x 10-150 puta normalniji) MRI može označavati različite tipove LGMD-a. EMG može potvrditi miopatsku karakteristiku bolesti. Elektrokardiografija (mogu se pojaviti srčane aritmije u LGMD1B)

Tipovi Porodica distrofija "LGMD1" je autosomno dominantnih, a porodica "LGMD2" autosomno recesivnih.update 2012 Limb–girdle muscular dystrophy is explained in terms of gene, locus, OMIM and type as follows:

Family Inheritance Type OMIM Gen Lokus Napomene LGMD1 Autosomno dominantno thumb|center|200px LGMD1A TTID LGMD1B LMNA LGMD1C CAV3 LGMD1D DNAJB6 LGMD1E DES LGMD1F TNPO3 7q32.1–q32.2 LGMD1G HNRPDL 4q21 LGMD1H 3p25.1–p23 LGMD2 Autosomno recessivno thumb|200px|center LGMD2A CAPN3 Često se odnosi na kalpainopatiju LGMD2B DYSF LGMD s mutacijom u ovom genu, zajedno sa Miyoshi miopatijom tipa 1 (MMD1 -) are sometimes called dysferlinopathies. LGMD2C SGCG LGMD2D SGCA LGMD2E SGCB LGMD2F SGCD LGMD2G TCAP LGMD2H TRIM32 LGMD2I FKRP LGMD2J TTN LGMD2K POMT1 LGMD2L ANO5 LGMD2M FKTN LGMD2N POMT2 LGMD2O POMGNT1 LGMD2Q PLEC1

Liječenje thumb|Srčani mišić Postoji nekoliko studija koje potvrđuju efikasnost vježbi za mišićnu distrofiju udovi-pojas. Međutim, pokazale su da vježbanje zapravo može trajno oštetiti mišiće, uslijed intenzivne kontrakcije. Može biti potrebna fizioterapija, da bi se održala što veća snaga mišića i fleksibilnost zglobova. Za održavanje pokretljivosti i kvaliteta života, može se koristiti ortoza vilica. Potrebna je pažljiva briga zdravlju pluća i srca, a kortikosteroidi kod LGMD 2C-F osoba pokazuju određena poboljšanja. Pored toga, neki mogu slijediti upravljanje kako slijedi: Profesionalna terapija Respiratorna terapija Logopedska terapija Neutralizacija antitijela na miostatin ne bi se trebala primjenjivati.

Što se tiče prognoze mišićne distrofije udova i pojasa u najblažem obliku, pogođene osobe imaju gotovo normalnu snagu i funkciju mišića. LGMD obično nije fatalna bolest, iako na kraju može oslabiti srce i respiratorne mišiće, što dovodi do bolesti ili smrti, zbog sekundarnih poremećaja. Učestalost mišićne distrofije pojasa-udovi kreće se od 1/14.500 (u nekim slučajevima 1/23.000).

Istraživanje thumb|Alfa sarkoglikan, lijeva strana – normalni mišić/desno LGMD2 U toku su razna istraživanja usmjerena na različite oblike mišićne distrofije udovi-pojas. Među metodima za koje se smatra da obećavaju liječenje uključuju terapiju transferom gena, which works by inserting in cells of defective genes with a healthy gene.

Prema pregledu Bengtssona et al., neki uspjesi s AAV-posredovanim genskim terapijama (za različite poremećaje) povećali su zanimanje istraživača, s tim što CRISPR / Cas9 i preskakanje egzona pomažu ovim terapijskim ciljevima. Mišićne distrofije udova-pojasa imaju mnogo različitih tipova, koji su posljedica različitih mutacija gena. LGMD2D je uzrokovan mutacijom gena α-sarkoglikana. Buduće liječenje moglo bi se postići genskom terapijom putem rekombinantnih adenovirus-vezanih vektora.

Suprotno tome, prema pregledu Straub et al., postoji nekoliko istraživačkih pitanja koja treba usmjeriti, kao što su rijetkost bolesti, loše razumijevanje mehanizma LGMD2 i odsustvo kohorti pacijenata, zbog čega nedostaju biomarkeri za osobe s LGMD2. Pregled nastavlja da se životinjski modeli za LGMD2 koriste za analizu terapijskih lijekova. Takođe dodajući da, iako je korišten prednizon i imao pozitivne efekte na pogođene osobe LGMD2, još uvijek nema dokaza o njegovoj efikasnosti u ispitivanjima koja su kontrolirana placebom.

Također pogledajte Mišićna atrofija

Reference

Dopunska literatura

Vanjski linkovi

Kategorija:Mišićna distrofija Kategorija:Mišići Kategorija:Bolesti