mini|Rezidencija poljskog ambasadora u Bernu, 2014. (tokom rata – sjedište poljske delegacije) Grupa Ładoś, Bernska grupa (poljski: grupa Ładosia ili grupa berneńska) termin je koji se odnosi na poljske diplomate i jevrejske aktiviste koji su zajedno tokom Drugog svjetskog rata u Švicarskoj stvorili sistem ilegalne proizvodnje južnoameričkih i srednjoameričkih pasoša u cilju spašavanja evropskih Jevreja od istrebljenja.
Sastav grupe Grupu su činile četiri diplomate iz delegacije Republike Poljske, predstavnik odbora RELICO (Komitet za pomoć židovskim žrtvama rata) kojeg je osnovao Svjetski jevrejski kongres i predstavnik izraelske političke partije pod nazivom Agudat Izrael. Pet od šest članova ove grupe bili su poljski državljani, a polovina je bila jevrejske nacionalnosti.
Članovi grupe:
Aleksander Ładoś (1891–1963) – poljski izaslanik u Bernu od 1940. do 1945; Abraham Silberschein (1881–1951) – pravnik, cionistički aktivista, predratni član poljskog parlamenta, osnivač odbora za spašavanje RELICO; Konstanty Rokicki (1899–1958) – poljski konzul u Bernu od 1939 do 1945.; Chaim Eiss (1876–1943) – trgovac iz jugoistočnog dijela Poljske (grad: Ustrzyki Dolne) aktivista partije ''Agudat Izrael'' iz Züricha; Stefan Ryniewicz (1903–1987) – savjetnik poljske delegacije u periodu od 1938 do 1945, zamjenik izaslania Ladoša; Juliusz Kühl (1913–1985) – ataše poljske delegacije, stručnjak za kontakte sa jevrejskim organizacijama. Grupa Ładoś bila je neformalna grupa koja nije imala strukturu, a veze između njenih članova imale su asimetrični karakter. Tokom direktne proizvodnje pasoša, glavni kontakti su bili između konzula Konstantyja Rokickog, koji je bio direktan tvorac većine pasoša, ali i uključen u njihovu kupnju na crnom tržištu, i Abrahama Silberscheina i Chaima Eissa, koji su krijumčarili pasoše, fotografije i lične podatke između Berna i okupirane Evrope i osigurali su značajan dio finansiranja operacija. Uloga Aleksandra Ładośa i Stefana Ryniewicza bila je osigurati podršku bernskih diplomatskih predstavnika i spriječiti švicarsku policiju da prekine operaciju. Obojica su povodom ovog slučaja intervenisali 1943. godine protestujući protiv švicarskog ministra vanjskih poslova Marcela Pilet – Golaza i šefa policije Heinricha Rothmunda. Sa druge strane, Juliusz Kühl, koji je u ratnom periodu bio 26-godišnji doktor ekonomije sa Univerziteta u Bernu, obezbjedio je sigurne kontakte između jevrejskih organizacija i diplomatske misije. U kasnijim godinama služio je i kao zamjenik šefa konzularnog odjela. Pretpostavlja se da se bavio i ilegalnim transportom obrazaca pasoša.
Historijska pozadina U septembru 1939. godine Poljsku su napale nacistička Njemačka i Sovjetski Savez nakon čega je podijeljena na dvije okupacione zone. Gotovo cijelo 36-milionsko stanovništvo zemlje, uključujući preko 3 miliona Jevreja, palo je pod njemačku i sovjetsku vlast. Istovremeno, poljska vlada odbila je potpisati primirje i 17. septembra 1939. prešla je granicu sa Rumunijom odakle je deportovana. Prema ustavu iz 1935. godine predsjednik Ignacy Mościcki imenovao je Władysława Raczkiewicza za svog nasljednika u toku rata nakon čega je dao ostavku. Nova poljska vlada formirana je u Parizu odakle je i započela obnovu oružanih snaga u Francuskoj. Pored toga preuzela je i kontrolu nad cjelokupnom imovinom poljske države u inostranstvu, uključujući i mrežu njenih diplomatskih misija. Nakon njemačke invazije na Francusku, vlada na čelu sa premijerom Władysławem Sikorskim preselila se u London odakle je nastavila borbu protiv Njemačke. U kontinentalnom dijelu zapadne Evrope, poljsku vladu u izbjeglištvu predstavljale su poljske delegacije u Švicarskoj, Portugalu, Španiji i Švedskoj. Ostale zemlje su već bile pod Njemačkom okupacijom ili su – pod pritiskom Nijemaca – morale zatvoriti svoje poljske diplomatske misije.
U Švicarskoj je diplomatska misija bila smještena u Elfenstrasse u diplomatskoj četvrti. Pored toga, od 1940. godine unajmljena je i zgrada u Thunstrasse u kojoj se nalazio konzularni odjel misije. Od aprila 1940. šef diplomatskog predstavništva bio je Aleksander Ładoś, predratni izaslanik u Latviji (od 1923. do 1926.) i generalni konzul u Minhenu (od 1927. do 1931.). Ładoś je napustio Poljsku 1939. godine po naredbi Władysława Sikorskog, a u periodu između 1939. – 1940. kratko je bio član njegove vlade. Kada je preuzeo diplomatsku dužnost u Bernu, tamo su već radila još trojica diplomata (članova Grupe Ładoś) – Ryniewicz od 1938. i Kühl i Rokicki od 1939. Rokicki i Ryniewicz već su se poznavali iz ranijeg rada u Rigi (1939. – 1936.) i pretpostavlja se da su bili bliski prijatelji. Kühla i Ładośa nisu upoznali sve do Berna. Tri sedmice prije početka rata, Abraham Silberschein koji je bio predstavnik Svjetskog jevrejskog kongresa, došao je u Ženevu iz Lavova. Chaim Eiss je živio u Švicarskoj od početka 20. vijeka i imao je svoju trgovinu u Zürichu. Oba predstavnika jevrejskih organizacija nisu se poznavali prije rata.
Geneza i model proizvodnje južnoameričkih pasoša Prema Juliuszu Kühlu, ideja o stvaranju lažnih južnoameričkih pasoša nastala je u periodu između 1939. i 1940. i nije bila povezana sa kasnijim holokaustom. Trebalo je izraditi desetine paragvajskih dokumenata kako bi uticajni Jevreji sa teritorija pod sovjetskom okupacijom mogli napustiti zemlju preko Japana. Diplomatsko predstavništvo imenovalo je za počasnog konzula Paragvaja bernskog notara Rudolfa Hüglija, koji je bio spreman prodavati prazne pasoše. Nije poznato ko ih je popunio i kako su poslani u Sovjetski Savez, ali treba uzeti u obzir da je u periodu između 1939. i 1940. još uvijek postojao pojas neutralnih država između Berna i sovjetske granice tako da je formalno bilo moguće prijeći granicu. Na početku aktivnosti ovog tipa mogle su biti isključivo pojedinačne prirode, jer je slučaj bio izložen riziku da bude razotkriven. Kasnijih godina, međutim, povremeno se odvijala izrada sličnih dokumenata. Najpoznatiji primjer je način na koji je Eli Sterbuch dobio pasoš za svoju buduću suprugu Gutu Eisenzweig i njenu majku Ginu u novembru 1941. Porodica Sternbuch dobila ga je kontaktirajući Juliusza Kühla. Nije poznato ko je ovaj dokument kompletirao. Pred toga, istraživanja instituta Yad Vashem sugerišu da su stvoreni i drugi pasoši – posebno 1941. kada je za vrijeme njemačke invazije na Sovjetski Savez i nakon stvaranja jevrejskih geta bilo nekoliko pojedinačnih vlasnika pasoša. U nekim slučajevima takve osobe oslobođene su obaveze da žive u getima i nose traku oko ruke sa Davidovom zvijezdom. Mehanizam produkcije pasoša potpuno je vraćen 1942. godine, nakon ''Wannsee – konferencije'' kada je i zvanično započelo masovno ubijanje evropskih Jevreja. Od tog momenta, južnoamerički pasoši uglavnom su štitili od protjerivanja u koncentracione logore, a njihovi vlasnici poslani su u internacijske logore u Njemačkoj i okupiranu Francusku. U početku je realizacija operacije bila haotična što je dodatno budilo strah od raskrinkavanja iste. Pretpostavlja se da je upravo to bio razlog zbog kojeg je diplomatska misija 1942. godine u operaciju uključila Abrahama Silberscheina. U njegovom saslušanju pred policijom, Silberschein je izjavio:Archives fédérales suisses Berne, C 16/2032 – Protokół przesłuchania F. Hirsch i A. Silberscheina, 1 września 1943 r., dossier Silberschein.Imao sam sastanak u zgradi poljskog diplomatskog predstavništva u Bernu sa I sekretarom Ryniewczom i gospodinom Rokickim, koji rukovodi konzularnim odjelom. Obojica su mi tada skrenuli pažnju na činjenicu da se određeni ljudi u Švicarskoj bave isporukom južnoameričkih pasoša Poljacima u zemljama pod njemačkom okupacijom.
Paragvajski pasoši mini|Uri Strauss, štićenik grupe Ładoś, sa lažnim paragvajskim pasošem U početku je glavno središte operacija izrade pasoša bilo RELICO predstavništvo. Sliberschein je poslao spiskove osoba koje su uključene u ovaj proces izrade i samog dobijanja pasoša konzulu Rokickom koji ih je evidentirao i inicirao izradu paragvajskih pasoša. Tipična razmjena prepiski između Silberscheina i Rokickog između 1942. i 1943. godine ali i kasnijih mjeseci uključivala je pismo Silberscheina sa spomenutim osobama kojima se trebaju dodijeliti dokumenti kao i lični podaci i fotografije svake od tih osoba. Rokicki je pak Silberscheinu poslao nazad pribavljene pasoše ili njihove zvanične kopije, kao i pismo konzula Rudolfa Hüglija svakom od osoba uključenih u proces odnosno korisnika u kojima su informisani o dobijanju pasoša. U januaru godine 1942. Hüglia je ispitivala policija. Svjedočio je na sljedeći način:Archives fédérales suisses Berne, B.23.22.Parag-OV – Notiz in Sachen Rudolf Hügli, geb. 13 Juni 1872, dossier Hügli 4 sierpnia 1943 r.Počeo sam izdavati pasoše negdje sredinom 1942. godine. Doktor Kühl je bio taj koji je došao na ideju da ih izdajemo ljudima koji nisu imali lične dokumente ni državljanstvo. (…) Većinom administracijskih stvari bavila se poljska diplomatska delegacija, odnosno njen službenik doktor Kühl (…). On mi je platio i nisam siguran da li su o tome znali ostali članovi delegacije. U svakom slučaju, I sekeretar S. Ryniewicz, koji je lično kompletirao pasoše i slao mi ih samo da ih potpišem i stavljam pečate, znao je za sve što se dešava.Najstariji pasoš do sada pronađen izdan je bračnom paru krakovskih doktora Marie i Henryka Goldbergera 27. maja 1940. godine. Paragvajske vlasti potvrdile su njihovo državljanstvo i u cilju njihovog spašavanja, zatražile su mogućnost puštanja supružnika iz kampa u Vittelu i njihovu razmjenu za ratne zarobljenike njemačkih savezničkih zemalja. Može se primijetiti da velika većina pasoša datira između 18. i 30. decembra 1942. godine, a nijedan nije naveden na popisu iz 1943. Međutim, prepiska između Silberscheina i Rokickog dostupna u arhivi Yad Vashem ukazuje na to da pasoši nisu imali tačne datume. Pretpostavlja se da je to bio dio dogovora sa Hüglijem. Čak su i dokumenti napravljeni u jesen 1943. izdani sa datumom iz 30. decembra 1942. godine. Velika većina paragvajskih pasoša ima tragove rukopisa konzula Rokickog. Postoji i nekoliko pasoša različitog karaktera i nije poznato kome pripada rukopis koji se na njima nalazi. Najvjerovatnija verzija je da su autori bili Juliusz Kühl ili Stefan Ryniewicz. Pasoši su izdani jevrejskim državljanima Poljske, Holandije, Slovačke i Mađarske, te za Jevreje iz Njemačke koji su bili lišeni državljanstva. Brojevi pasoša pronađenih u akrhivi Silberscheina u Yad Vashem ukazuju na to da su izrađene tri serije ovih dokumenata koji broje najmanje 1056. Pasoši su izdavani za jednu ili više osoba zajedno iz čega se može zaključiti da su izdani za 2100 ljudi. Svaki pasoš koštao je između 500 i 2000 franaka. Novac je Rudolfu Hüglu stizao preko Rokickog, Kühla i Ryniewicza. Cijela operacija izdavanja lažnih pasoša donijela mu je ogroman prihod. Kako bi uporedili, tadašnja mjesečna plata poslanika Ładośa iznosila je 1800 franaka, a Juliusza Kühla 350 franaka (diplomate su se pozivale na humanitarnu motivaciju). Istovremeno je za veliki broj osoba pripremljeno tzv. ''pismo'' koje je zapravo bilo potvrda paragvajskog državljanstva bez popunjavanja pasoša. Pretpostavlja se da je takvih osoba bilo nešto manje od samih vlasnika paragvajskih pasoša.
Pasoši Perua i El Salvadora