Alojzija Štebi (24. mart 1883 – 9. august 1956), poznata i kao Lojzka Štebi, bila je slovenska i jugoslavenska politička radnica, novinarka, urednica, učiteljica i feministkinja. Djelovala je u socijaldemokratskom pokretu, uređivala više listova i časopisa te bila jedna od vodećih organizatorica ženskog pokreta u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji. Posebno se zalagala za političku ravnopravnost žena, pravo glasa, socijalnu zaštitu djece i omladine te uključivanje žena u javni život, politički i kulturni život.
Biografija Rođena je u Ljubljani, u porodici Antona Štebija, kočijaša i prevoznika, i Marije, rođene Kunstel. U Ljubljani je završila osmogodišnju osnovnu školu, dva razreda više djevojačke škole i učiteljište, na kojem je maturirala 1903.
Nakon završetka školovanja radila je kao učiteljica u Tinjama u Koruškoj, Tržiču, Radovljici, Mavčičama i Kokri. Učiteljsku službu napustila je 1912, nakon višegodišnjih sukoba sa školskim vlastima zbog socijalističkih uvjerenja, javnog djelovanja i odbijanja da se prilagodi konzervativnim zahtjevima tadašnjeg školskog sistema.
Novinarski i politički rad U aprilu 1912. stupila je u uredništvo socijalističkog dnevnika Zarja, a od februara 1914. do zabrane lista početkom Prvog svjetskog rata uređivala ga je samostalno. Istovremeno je od 1912. do 1915. uređivala mjesečnik Tobačni delavec, glasilo slovenskih članova strukovne organizacije duhanskih radnica i radnika. Godine 1913. uređivala je Ženski list, glasilo slovenskog socijalističkog ženskog pokreta, a 1917. bila je odgovorna urednica socijaldemokratskog dnevnika Naprej.
U Jugoslavenskoj socijaldemokratskoj stranci djelovala je prije Prvog svjetskog rata. Godine 1913. izabrana je u kranjsko zemaljsko zastupstvo stranke i u odbor radničkog prosvjetnog društva Svoboda. Često je govorila na socijalističkim skupovima i predavala u radničkim društvima u Ljubljani, Jesenicama, Trbovlju, Mežici, Trstu i drugim mjestima.
Od marta 1918. do augusta 1919. uređivala je časopis Demokracija, glasilo socijalističke omladine. U tom periodu zalagala se za južnoslavensko državno ujedinjenje zasnovano na federalističkim načelima i na pravu naroda na samoodređenje. Nakon raskola u socijaldemokratskom pokretu 1919. istupila je iz stranke, ali nije pristupila komunističkoj partiji.
Socijalna služba Krajem 1918. zaposlila se u Povjereništvu za socijalnu skrb Narodne vlade SHS u Ljubljani, gdje je radila kao nadzornica brige za mlade. Od 1919. bila je službenica pri ustanovama za zaštitu djece i omladine, a od 1922. vodila je odjel za zaštitu djece i mladih pri odjelu za socijalnu politiku pokrajinske uprave. Od 1926. do 1927. bila je sekretarka i šefica odsjeka u odjelu socijalne politike pri ljubljanskoj oblasti, nakon čega je iz političkih razloga penzionisana.
Nakon toga radila je u Beogradu, a od maja 1933. do januara 1940. bila je pomoćna sekretarka u Ministarstvu socijalne politike i narodnog zdravlja. Zbog bolesti se 1940. preselila kod brata Antona Štebija i njegove supruge Cirila Pleško Štebi u Podboršt kod Črnuča. Od oktobra 1941. sarađivala je s partizanskim pokretom. Poslije oslobođenja radila je u Ljubljani na poslovima socijalne zaštite, brige o partizanskoj siročadi, učeničkim pitanjima i stručnom obrazovanju radničkih kadrova. Penzionisana je 1950, ali je do početka 1956. honorarno radila u obrazovnim ustanovama za niže stručne škole i šegrtske tečajeve.
Ženski pokret Žensko pitanje posmatrala je kao dio šireg socijalnog i političkog pitanja. Još prije Prvog svjetskog rata pisala je o položaju žena u porodici, društvu i državi, a u brošuri Demokratizem in ženstvo (Demokratizam i ženstvo), objavljenoj 1918, povezala je političku ravnopravnost žena s demokratskim preuređenjem društva.
Nakon rata djelovala je u Narodnom ženskom savezu Kraljevine SHS, ali je smatrala da je ta organizacija previše heterogena i nedovoljno usmjerena na političku ravnopravnost žena. U oktobru 1923. u Ljubljani je učestvovala u osnivanju Feminističke alijanse, koja je 1926. preimenovana u Alijansu ženskih pokreta. Ta organizacija povezivala je društva pod nazivom Ženski pokret iz različitih dijelova države, a ona je bila jedna od njenih glavnih pokretačica i predsjednica.
Od 1927. do 1938. uređivala je Ženski pokret, glasilo Alijanse ženskih pokreta. U njemu su objavljivani tekstovi na slovenskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Kao urednica i javna radnica isticala je da feministički pokret ne treba biti suprotstavljen muškarcima, nego da žene trebaju ravnopravno učestvovati u političkom, socijalnom i kulturnom životu i preuzimati javnu odgovornost. Zalaganje za pravo glasa povezivala je sa zahtjevima za jednaku plaću za jednak rad, socijalnu zaštitu radnica, zaštitu djece i omladine te širenje obrazovanja.
Alijansu ženskih pokreta predstavljala je i na međunarodnim skupovima u Washingtonu, Berlinu i Kopenhagenu. Djelovanje jugoslavenskih ženskih društava predstavila je i u dvjema publikacijama na francuskom jeziku: Le travail des féministes Yougoslaves (Rad jugoslavenskih feministkinja), objavljenoj 1931, i L’activité des sociétés féminines en Yougoslavie (Djelovanje ženskih društava u Jugoslaviji), objavljenoj 1936. povodom međunarodnog ženskog kongresa u Dubrovniku.
Odnos s Ivanom Cankarom Od mladosti je poznavala Ivana Cankara, koji je bio prijatelj njene porodice. Cankar joj je posvetio sonet na razglednici nastaloj vjerovatno između 1907. i 1915, a u drami Hlapci poslužio se njome kao jednim od uzora za lik učiteljice Lojzke. U vrijeme kada je uređivala Zarju, taj list objavio je Cankarovo predavanje "Slovenci in Jugoslovani", zbog čega su se i Cankar i ona morali pojaviti pred sudom.
Smrt i naslijeđe Umrla je 9. augusta 1956. u Ljubljani. U slovenskoj i jugoslavenskoj historiografiji pamti se kao jedna od najistaknutijih političkih radnica i feministkinja međuratnog perioda.
Reference
Kategorija:Rođeni 1883. Kategorija:Umrli 1956. Kategorija:Biografije, Ljubljana Kategorija:Slovenski političari Kategorija:Slovenski novinari Kategorija:Jugoslavenski političari