Poricanje, odricanje ili negacija () predstavlja psihološki odbrambeni mehanizam koji je opisao psihoanalitičar Sigmund Freud. Kod ovog mehanizma osoba se suočava s činjenicom, događajem ili stvarnošću koju doživljava kao previše neugodnu ili prijeteću da bi je prihvatila, pa je odbacuje i negira njeno postojanje ili značaj, uprkos postojanju uvjerljivih dokaza koji potvrđuju njenu stvarnost.
Osoba može koristiti različite oblike poricanja:
jednostavno poricanje – potpuno negiranje stvarnosti neugodne činjenice ili događaja; umanjivanje (minimizacija) – priznavanje postojanje činjenice, ali negiranje njenog značaja ili ozbiljnosti; ovaj oblik predstavlja kombinaciju poricanja i racionalizacije; projekcija – priznavanje i činjenice i njene ozbiljnosti, ali negiranje vlastite odgovornosti prebacivanjem krivice na drugu osobu, grupu ili okolnosti.
Opis
Teoriju poricanja među prvima je sistematski proučavala Anna Freud. Ona je poricanje svrstala među odbrambene mehanizme karakteristične za nezrele oblike psihičkog funkcionisanja, jer ono ometa sposobnost osobe da prihvati stvarnost, uči iz iskustva i prilagodi se okolnostima. Kada se poricanje javlja kod psihološki zrelih osoba, najčešće je povezano s izuzetno stresnim i traumatskim iskustvima, kao što su smrt, suočavanje s vlastitom smrtnošću ili seksualno nasilje. Kasnija istraživanja znatno su proširila područje primjene i značaj ovog koncepta. Elisabeth Kübler-Ross uključila je poricanje kao prvu od pet faza psihološkog suočavanja s umiranjem. Ova ideja je kasnije proširena i na reakcije osoba koje se suočavaju s viješću o smrti bliske osobe, pri čemu poricanje predstavlja početni način suočavanja s gubitkom i emocionalnim šokom.
Mnogi savremeni psihoanalitičari poricanje smatraju prvom fazom procesa suočavanja (). Kada se osoba suoči s neželjenom promjenom ili traumatskim događajem, početna reakcija često je nevjerica i odbijanje da se prihvati stvarnost događaja. U psihološki zdravom funkcionisanju, ovo poricanje postepeno ustupa mjesto sve većoj svjesnosti o onome što se dogodilo. Kako osoba prikuplja emocionalne resurse potrebne za suočavanje s traumom, sadržaj koji je prvobitno bio porican postepeno dolazi bliže svjesnom iskustvu. Nakon što se trauma osvijesti, slijedi faza koja se, zavisno od teorijskog pristupa, opisuje kao prihvatanje ili uvid. U toj fazi osoba se aktivno suočava s traumatskim iskustvom i njegovim emocionalnim posljedicama. Kada se trauma u dovoljnoj mjeri obradi, ili privremeno razriješi, ona se ponovo povlači iz neposrednog fokusa svijesti. Proces sublimacije tada omogućava uspostavljanje ravnoteže između sjećanja i zaborava. Na taj način trauma može ostati dostupna svijesti ukoliko je povezana s trajnim životnim okolnostima, kao što je dugotrajna bolest, ili može postepeno izgubiti svoj emocionalni naboj i vremenom biti integrisana u iskustvo osobe. Ponekad se čitav ovaj proces u savremenom govoru označava terminom "poricanje", što može dovesti do poistovjećivanja cjelokupnog procesa suočavanja sa samo njegovom početnom fazom. Dodatnu terminološku nejasnoću stvara činjenica da se izrazi "poricanje" i "ciklus poricanja" ponekad koriste i za opisivanje nezdravih i disfunkcionalnih obrazaca suočavanja, posebno u kontekstu ovisnosti i kompulzivnog ponašanja.
Za razliku od nekih drugih odbrambenih mehanizama koje je postavila psihoanalitička teorija, poput potiskivanja, postojanje poricanja relativno je lako uočiti i empirijski potvrditi, čak i izvan stručnih psiholoških krugova. Ipak, poricanje je istovremeno jedan od najkontroverznijih odbrambenih mehanizama, jer se njime lako mogu stvarati teorije koje je teško ili nemoguće opovrgnuti. Naime, šta god osoba kaže ili uradi, a što naizgled pobija teoriju onoga ko ga posmatra, ne tumači se kao dokaz da je ta teorija pogrešna, već se jednostavno objašnjava time da osoba "poriče" stvarnost. Međutim, istraživači primjećuju da u pojedinim potvrđenim slučajevima seksualnog zlostavljanja djece žrtve ponekad prolaze kroz niz djelomičnih priznanja, a potom i povlačenja tih priznanja, dok se istovremeno bore s vlastitim poricanjem događaja, kao i s poricanjem od strane zlostavljača ili članova porodice. Zbog toga je primjena teorije poricanja u pravnom kontekstu strogo regulisana, a stručnost i akreditacije vještaka podliježu posebnoj provjeri. Engleske sudije i akademska zajednica oštro su osudili praksu automatskog utvrđivanja krivice samo na osnovu tvrdnje da optuženi "poriče djelo". Glavni prigovor leži u tome što se teorija poricanja zasniva na unaprijed donesenoj pretpostavci da je istina upravo ono što osoba koja poriče negira. Na taj način se sudiji i poroti oduzima njihova osnovna uloga – da nepristrasno utvrđuju stvarne činjenice u postupku.
Poricanje je posebno karakteristično za maniju, hipomaniju i općenito za osobe s bipolarnim afektivnim poremećajem tokom manične faze. U takvom stanju osoba može tokom dužeg vremenskog perioda poricati ili zanemarivati postojanje umora, gladi, negativnih emocija i različitih životnih problema, nastavljajući s aktivnostima sve dok ne dođe do izražene fizičke iscrpljenosti.
Poricanje i odricanje
Freud koristi termin Verleugnung (koji se najčešće prevodi kao "odricanje" ili "poricanje") kako bi napravio razliku u odnosu na pojam Verneinung (koji se prevodi kao "negacija" ili "odricanje" u smislu neprihvatanja). Kod odricanja (Verleugnunga) odbrana se sastoji od poricanja nečega što direktno pogađa pojedinca, pri čemu osoba na paradoksalan način istovremeno potvrđuje ono što naizgled poriče. Prema Freudu, odricanje je prvenstveno povezano s psihozama, dok je potiskivanje karakterističan neurotski odbrambeni mehanizam. Kasnije je Freud proširio svoj klinički rad na ovom polju izvan okvira same psihoze. U radu Fetišizam (1927) opisao je slučaj dvojice mladića koji su poricali smrt svojih očeva. Freud je pritom naglasio da ni kod jednog od njih nije došlo do razvoja psihoze, iako su se "odrekli dijela stvarnosti koji je nesumnjivo bio važan, na isti način na koji fetišisti poriču činjenicu ženske kastracije".
Vrste
Poricanje činjenica
Kod ovog oblika poricanja osoba izbjegava suočavanje sa činjenicama koristeći različite oblike obmane. To može uključivati otvoreno iznošenje neistina, izostavljanje određenih detalja kako bi se oblikovala poželjna verzija događaja ili prividno slaganje s nečim što osoba zapravo ne prihvata. Osobe koje koriste poricanje činjenica najčešće nastoje izbjeći činjenice koje doživljavaju kao bolne ili prijeteće, bilo za sebe ili za druge.
Poricanje odgovornosti
Ovaj oblik poricanja podrazumijeva izbjegavanje lične odgovornosti različitim psihološkim strategijama, među kojima su:
okrivljavanje – direktno prebacivanje krivice na drugu osobu, grupu ili okolnosti; umanjivanje (minimizacija) – nastojanje da se posljedice ili rezultati vlastitih postupaka prikažu manje ozbiljnim nego što zaista jesu; opravdavanje (racionalizacija) – pokušaj da se vlastiti postupci predstave prihvatljivim pozivanjem na razloge koje osoba smatra opravdanim u datoj situaciji; regresija – ispoljavanje ponašanja koje nije u skladu s uzrastom ili nivoom psihološke zrelosti osobe.
Osoba koja koristi poricanje odgovornosti uglavnom nastoji izbjeći moguće emocionalne posljedice, osjećaj krivice ili druge neugodne posljedice preusmjeravanjem pažnje sa sebe na druge osobe ili okolnosti.
Poricanje posljedica
Poricanje posljedica podrazumijeva izbjegavanje razmišljanja o šteti koju je vlastito ponašanje prouzrokovalo sebi ili drugim osobama, odnosno negiranje ili umanjivanje posljedica vlastitih postupaka. Na taj način osoba izbjegava osjećaj krivice te smanjuje vjerovatnoću razvoja kajanja i empatije prema drugima. Poricanje posljedica umanjuje ili potpuno uklanja osjećaj psihološke nelagode povezane s lošim odlukama i njihovim ishodima.
Poricanje svjesnosti
Ovaj oblik poricanja sastoji se u nastojanju da se odgovornost za određeno ponašanje ili postupak umanji tvrdnjom da je nivo svjesnosti bio ograničen ili narušen nekim olakšavajućim faktorom. Najčešće se javlja u kontekstu ovisnosti, kada su zloupotreba alkohola ili psihoaktivnih supstanci povezane s nepoželjnim ponašanjem. Međutim, može se pojaviti i u vezi s određenim psihičkim poremećajima ili primjenom lijekova koji se koriste u njihovom liječenju. Ovaj oblik poricanja često se preklapa s poricanjem odgovornosti.
Također pogledajte Pokrivajuće sjećanje Potiskivanje Konfabulacija Kognitivna disonanca Mehanizmi odbrane Anosognozija Fetišizam
Reference
Dodatna literatura
Kategorija:Psihodinamika Kategorija:Psihoanalitička terminologija Kategorija:Mehanizmi odbrane