mini|desno|300px|Civilni fototehničari koji su radili za Kontraobavještajni korpus (SAD) prolaze kontrolu na sigurnosnom kontrolnom punktu u Potsdamu, Njemačka, 14. jula 1945. Kontraobavještajni rad, kontraobavještajna djelatnost ili KOR, i njegova osnovna poddisciplina, kontrašpijunaža, obuhvataju aktivnosti usmjerene na zaštitu obavještajnog sistema neke države ili organizacije od djelovanja protivničkih obavještajnih službi. To uključuje prikupljanje podataka i provođenje mjera radi sprječavanja špijunaže, sabotaže, atentata i drugih obavještajnih aktivnosti koje provode strane države, organizacije ili pojedinci, ili koje se izvode u njihovo ime.

U mnogim državama postoji više institucija nadležnih za različite aspekte kontraobavještajne djelatnosti, kao što su unutrašnja sigurnost, vanjska obavještajna zaštita i sprječavanje i suzbijanje terorizma. U pojedinim državama te su nadležnosti organizovane u okviru policije, kao što je Federalni istražni biro (FBI) u Sjedinjenim Američkim Državama, dok druge imaju posebne civilne sigurnosne službe, poput britanske MI5. Postoje i države u kojima su obavještajne i kontraobavještajne funkcije objedinjene u jednoj instituciji, kao što je Kanadska sigurnosno-obavještajna služba (CSIS).

Historija

mini|desno|300px|Politička karikatura koja prikazuje afganistanskog emira Sher Ali Khana u društvu njegovih "prijatelja" – ruskog medvjeda i britanskog lava (1878). Tokom Velike igre obje sile razvile su sistematske oblike špijunaže i nadzora širom regije. Savremene metode špijunaže i specijalizovane državne obavještajne službe razvijale su se krajem 19. stoljeća. Važnu ulogu u tom procesu imala je Velika igra – strateško suparništvo između Britanskog Carstva i Ruskog Carstva za prevlast u Centralnoj Aziji između 1830. i 1895. Kako bi odgovorila na ruske ambicije u regiji i zaštitila svoje interese u Britanskoj Indiji, Indijska državna služba razvila je sistem nadzora, obavještajnog rada i kontraobavještajne zaštite. Postojanje ovog prikrivenog sukoba dodatno je popularizovalo Rudyard Kipling u svom poznatom špijunskom romanu Kim (1901), u kojem je Veliku igru prikazao kao neprekidni sukob obavještajnih i špijunskih službi.

Osnivanje specijalizovanih obavještajnih i kontraobavještajnih organizacija bilo je usko povezano s kolonijalnim suparništvom velikih evropskih sila i ubrzanim razvojem vojne tehnologije. Kako je špijunaža postajala sve značajniji instrument međunarodne politike, javila se potreba da se dotadašnje policijske i sigurnosne službe prošire funkcijama otkrivanja i suzbijanja djelovanja stranih obavještajnih službi. U tom kontekstu, Evidenzbureau, osnovan u Austrijskom Carstvu 1850, od kraja 19. stoljeća imao je zadatak suzbijanja aktivnosti panslavističkog pokreta koji je djelovao iz Srbije.

Nakon posljedica Dreyfusove afere (1894–1906) u Francuskoj, odgovornost za vojnu kontrašpijunažu 1899. preuzela je Sûreté générale, institucija koja je prvobitno bila nadležna za održavanje javnog reda i sigurnosti, a djelovala je pod nadzorom ministarstva unutrašnjih poslova. mini|desno|300px|Ohrana, osnovana 1880, bila je zadužena za suzbijanje neprijateljske špijunaže protiv Ruskog Carstva. Fotografija pripadnika petrogradske Ohrane iz 1905. Ohrana je osnovana 1880. radi sprječavanja i suzbijanja političkog terorizma i ljevičarskih revolucionarnih pokreta u Ruskom Carstvu, ali je istovremeno bila zadužena i za suzbijanje neprijateljske špijunaže. Njena glavna meta bili su revolucionarni pokreti, čiji su pripadnici često djelovali iz inostranstva i odatle planirali subverzivne aktivnosti. U Parizu je uspostavljena posebna ispostava kojom je rukovodio Pyotr Rachkovsky, zadužena za praćenje njihovog djelovanja. Ohrana je koristila različite metode, uključujući tajne operacije, prikrivene agente i perlustraciju, odnosno presretanje i čitanje privatne prepiske. Posebno je postala poznata po korištenju agenata provokatora, koji su često uspijevali infiltrirati revolucionarne organizacije.

Početkom 20. stoljeća pojedine države počele su osnivati integrisane kontraobavještajne službe koje su bile neposredno podređene državnim vlastima. Britanska vlada je 1909. osnovala Biro tajne službe, prvu nezavisnu međuresornu instituciju s potpunom odgovornošću za koordinaciju državnih kontraobavještajnih aktivnosti.

Nakon intenzivnog zalaganja Williama Melvillea, koji je britanskim vlastima pribavio njemačke planove mobilizacije i dokaze o njemačkoj finansijskoj podršci Burima, britanska vlada je 1903. odobrila osnivanje novog obavještajnog odjela u okviru War Officea pod nazivom MO3, koji je kasnije preimenovan u MO5, a na čije je čelo postavljen Melville. Djelujući tajno iz stana u Londonu, Melville je rukovodio i kontraobavještajnim i vanjskim obavještajnim operacijama, oslanjajući se na iskustvo i međunarodne kontakte stečene tokom rada u Specijalnom odjelu.

Zbog uspješnog rada dotadašnjih obavještajnih struktura, Vladin odbor za obavještajne poslove, uz podršku Richarda Haldanea i Winstona Churchilla, osnovao je 1909. Biro tajne službe kao zajedničku inicijativu Ministarstva pomorstva (Admiralty), Ministarstva rata (War Office) i Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office) radi koordinacije tajnih obavještajnih operacija u Ujedinjenom Kraljevstvu i inostranstvu, s posebnim naglaskom na aktivnosti Njemačkog Carstva. Za prvog direktora imenovan je kapetan Sir George Mansfield Smith-Cumming, poznat pod kodnim imenom "C".

Godine 1910. Biro tajne službe podijeljen je na službu za vanjsko obavještajno djelovanje i domaću kontraobavještajnu službu. Posljednjom je rukovodio sir Vernon Kell, a njen prvobitni zadatak bio je ublažavanje zabrinutosti javnosti zbog navodne rasprostranjenosti njemačke špijunaže u Velikoj Britaniji. Budući da služba nije imala policijska ovlaštenja, Kell je usko sarađivao sa Specijalnom odjelu Scotland Yarda, kojim je rukovodio Basil Thomson. Tokom Prvog svjetskog rata uspio je osujetiti djelovanje indijskih revolucionara koji su sarađivali s Njemačkom. Za razliku od ranijeg sistema, u kojem su pojedini državni resori i vojne službe djelovali uglavnom samostalno, uz malo ili nimalo međusobne koordinacije, novoosnovani Biro tajne službe' bio je međuresorna institucija koja je svoje obavještajne izvještaje dostavljala svim nadležnim državnim organima. Time su vlade prvi put dobile centralizovan, nezavisan obavještajni i kontraobavještajni aparat koji je djelovao i u mirnodopskim uslovima, s uređenim registrima, definisanim procedurama i stalnom organizacijskom strukturom, za razliku od dotadašnjeg pretežno ad hoc pristupa.

mini|desno|300px|Identifikacijska iskaznica Stasija iz Istočne Njemačke, izdana sadašnjem predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu. Kao i druge sigurnosne službe komunističkih država, Stasi je u velikoj mjeri primjenjivao metode kontrašpijunaže radi nadzora i represije nad civilnim stanovništvom.

U Istočnoj Njemačkoj metode kontrašpijunaže bile su usmjerene i protiv civilnog stanovništva te su bile poznate kao metode subverzije (). Njihova svrha bila je psihološki oslabiti ili društveno izolovati istaknute pojedince i grupe kako bi se spriječilo političko neslaganje i suzbilo ponašanje koje su vlasti smatrale ideološki ili kulturno neprihvatljivim. Od početka 1970-ih godina pa sve do raspada Istočne Njemačke 1990, metode subverzije predstavljale su glavni oblik političke represije. Slične metode primjenjivane su i u Sovjetskom Savezu, između ostalog kao podrška sistematskom prisvajanju intelektualnog vlasništva putem obavještajnih aktivnosti.

Taksonomija kontraobavještajnog rada

Iako se obavještajna djelatnost u teoriji i praksi tradicionalno razvrstava na strategijski, operativni i taktički nivo, taksonomija kontraobavještajnog rada zasniva se prvenstveno na funkcionalnoj podjeli na defanzivnu i ofanzivnu kontraobavještajnu djelatnost. Takva podjela odražava osnovne ciljeve kontraobavještajnog rada: zaštitu vlastitih kapaciteta i aktivno suprotstavljanje protivničkim obavještajnim aktivnostima.

U stručnoj literaturi prisutni su i drugačiji pristupi. Na primjer, model Marinskog korpusa SAD-a () kontraobavještajni rad razvrstava prema funkcionalnim područjima, kao što su operacije, istrage, prikupljanje i izvještavanje te analiza, obrada i distribucija obavještajnih podataka. Međutim, podjela na defanzivnu i ofanzivnu komponentu ne pruža jasniji analitički okvir za razumijevanje svrhe i načina djelovanja kontraobavještajnog rada. thumb|center|800px|Modela kontraobavještajnog rada Marinskog korpusa Sjedinjenih Američkih Država Unutar defanzivno-ofanzivnog modela, kontraobavještajne aktivnosti razvrstavaju se prema njihovoj osnovnoj svrsi i operativnom usmjerenju. thumb|center|800px|Defanzivno-ofanzivni model kontraobavještajnog rada Prednost defanzivno-ofanzivnog modela u odnosu na procesno orijentisane modele ogleda se u tome što procesne aktivnosti, poput analize, istraga ili prikupljanja podataka, posmatra kao sredstva za ostvarivanje osnovnih kontraobavještajnih ciljeva – zaštite vlastitih kapaciteta i aktivnog djelovanja protiv protivničkih obavještajnih aktivnosti.

Ovakav model može se primijeniti u različitim područjima kontraobavještajne djelatnosti, uključujući: nacionalnu sigurnost – zaštitu vitalnih državnih interesa i institucija; vojni sektor – zaštitu oružanih snaga i vojnih operacija; provođenje zakona – policijski kontraobavještajni rad; poslovni sektor – zaštitu privrednih tajni i korporativni kontraobavještajni rad; privatni sektor – zaštitu privatnih lica, imovine i drugih nedržavnih subjekata.

Organizacija i institucionalni okvir

Mnoge države organizuju kontraobavještajne službe odvojeno od službi zaduženih za prikupljanje obavještajnih podataka. U većini zemalja nadležnosti u oblasti kontraobavještajnog rada raspoređene su između više institucija, iako jedna od njih obično ima vodeću ulogu. U većini država postoji kontraobavještajna služba koja je integrisana u krovnu policijsku agenciju, poput Federalnog istražnog biroa (FBI) u Sjedinjenim Američkim Državama.

U Ujedinjenom Kraljevstvu za unutrašnju sigurnost nadležna je posebna Sigurnosna služba (MI5), koja nema policijska ovlaštenja, ali blisko sarađuje s policijskim organima, posebno sa Specijalnim odjelom, koji može provoditi hapšenja, pretrese na osnovu sudskog naloga i druge policijske mjere.

Glavna unutrašnja sigurnosna služba Ruske Federacije je Federalna služba sigurnosti (FSB), koja je najvećim dijelom nastala iz Drugog glavnog direktorata i Trećeg glavnog direktorata sovjetskog KGB-a.

U Kanadi su funkcije defanzivnog kontraobavještajnog rada, sigurnosno-obavještajnog rada (prikupljanje obavještajnih podataka potrebnih za provođenje ofanzivnog kontraobavještajnog rada), obavještajnog rada u okviru provođenja zakona i ofanzivnog kontraobavještajnog rada organizacijski razdvojene.

Vojne organizacije raspolažu vlastitim kontraobavještajnim strukturama koje mogu provoditi zaštitne operacije kako u matičnoj zemlji tako i prilikom djelovanja u inostranstvu. U zavisnosti od države, različito su organizovani odnosi između civilnih i vojnih službi u provođenju operacija u inostranstvu. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama ofanzivni kontraobavještajni rad provodi Direktorat za operacije u sastavu CIA-e, dok je defanzivni kontraobavještajni rad u nadležnosti Diplomatske sigurnosne službe (DSS), koja je odgovorna za zaštitu osoblja i informacija u američkim ambasadama i konzulatima u inostranstvu.