Hermann Ebbinghaus (24. januar 1850. – 26. februar 1909) bio je njemački psiholog koji je među prvima eksperimentalno proučavao pamćenje. Otkrio je krivulju zaboravljanja i efekat razmaka, a prvi je opisao i krivulju učenja. Bio je otac filozofa Juliusa Ebbinghausa.
Rani život
Ebbinghaus je rođen u Barmenu, u Rajnskoj pokrajini Kraljevine Pruske, kao sin imućnog trgovca Carla Ebbinghausa. O njegovom ranom djetinjstvu malo se zna, osim da je odgajan u luteranskoj vjeri i pohađao gradsku gimnaziju. Sa 17 godina, 1867, počeo je studirati na Univerzitetu u Bonnu, gdje je prvobitno namjeravao studirati historiju i filologiju. Međutim, tokom studija zainteresovao se za filozofiju. Godine 1870. prekinuo je studij zbog službe u pruskoj vojsci tokom Francusko-pruskog rata. Nakon kratkog vojnog angažmana završio je disertaciju o djelu Filozofija nesvjesnog Eduarda von Hartmanna i 16. augusta 1873. stekao doktorat, sa 23 godine. Tokom naredne tri godine boravio je u Univerzitetu u Halleu i Univerzitetu u Berlinu.
Profesionalna karijera
Nakon stjecanja doktorata Ebbinghaus je boravio u Engleskoj i Francuskoj, gdje je podučavao učenike kako bi se izdržavao. U Engleskoj je, prema nekim izvorima, predavao u dvije manje škole na jugu zemlje (Gorfein, 1885). U Londonu je u antikvarnoj knjižari naišao na knjigu Elementi psihofizike Gustava Fechnera, koja ga je potakla da počne provoditi eksperimente o pamćenju.
Nakon što je započeo rad na Univerzitetu u Berlinu, osnovao je treću laboratoriju za psihološka istraživanja u Njemačkoj, nakon laboratorija koje su osnovali Wilhelm Wundt i Georg Elias Müller. Tu je 1879. započeo svoja istraživanja pamćenja. Godine 1885, iste godine kada je objavio svoje kapitalno djelo O pamćenju: Istraživanja u eksperimentalnoj psihologiji (), imenovan je profesorom na Univerzitetu u Berlinu, vjerovatno kao priznanje za značaj ovog djela. Godine 1890. zajedno s Arthurom Königom osnovao je psihološki časopis Časopis za fiziologiju i psihologiju čulnih organa ().
Godine 1894. nije unaprijeđen na mjesto rukovodioca odsjeka za filozofiju na Univerzitetu u Berlinu, vjerovatno zbog nedovoljnog broja objavljenih radova. Na to mjesto imenovan je Carl Stumpf. Nakon toga Ebbinghaus je napustio Berlin i pridružio se Univerzitetu u Breslauu (danas Wrocław, Poljska), gdje je preuzeo katedru koju je napustio Theodor Lipps nakon što je preuzeo Stumpfovo mjesto u Berlinu. U Breslauu je radio u komisiji koja je proučavala smanjenje mentalnih sposobnosti djece tokom školskog dana. Iako su podaci o načinu mjerenja tih sposobnosti izgubljeni, rezultati rada komisije postavili su osnove za kasniji razvoj testova inteligencije. U Breslauu je ponovo osnovao laboratoriju za psihološka istraživanja.
Godine 1902. Ebbinghaus je objavio svoje naredno djelo, Osnovi psihologije (). Djelo je odmah doživjelo uspjeh i ostalo popularno dugo nakon njegove smrti. Godine 1904. prešao je na Univerzitet u Halleu, gdje je proveo posljednje godine života. Njegovo posljednje objavljeno djelo, Pregled psihologije (), objavljeno je 1908, šest godina nakon njegovog prethodnog djela. I ono je doživjelo veliki uspjeh i kasnije je objavljeno u osam izdanja. Nedugo nakon objavljivanja tog djela, 26. februara 1909, Ebbinghaus je umro od upale pluća u 59. godini života.
Istraživanje pamćenja
mini|desno|300px|Slika 2. iz Ebbinghausovog djela O pamćenju. Ebbinghaus je proveo niz od 92 testa. U svakom testu ispitaniku je prikazao osam blokova sa po 13 nasumičnih slogova i bilježio prosječno vrijeme potrebno da ispitanik zapamti svaki blok.
mini|desno|300px|Slika 4. iz djela O pamćenju. Isti test sa devet blokova od po 12 slogova pokazuje oscilirajući obrazac.
Ebbinghaus je nastojao pokazati da se viši mentalni procesi mogu proučavati eksperimentalnim metodama, što je bilo suprotno tada raširenom mišljenju. Kako bi kontrolisao većinu potencijalnih varijabli koje bi mogle utjecati na rezultate, želio je koristiti jednostavno akustičko kodiranje i ponavljanje gradiva, za šta bi se mogla koristiti lista riječi. Budući da bi na učenje utjecali prethodno znanje i razumijevanje, bilo mu je potrebno nešto što se može lako zapamtiti, ali što nema prethodne kognitivne asocijacije. Asocijacije koje se lako stvaraju s uobičajenim riječima mogle bi utjecati na rezultate, pa je koristio elemente koji će kasnije biti nazvani "besmislenim slogovima" (poznatim i kao CVC trigram).
Besmisleni slog je kombinacija suglasnik–samoglasnik–suglasnik, pri čemu se suglasnik ne ponavlja, a slog nema prethodno značenje. Tako slogovi BOL (koji zvuči kao engleska riječ „Ball“) i DOT (koji je već riječ) ne bi bili dopušteni. S druge strane, slogovi poput DAX, BOK i YAT bili bi prihvatljivi, iako Ebbinghaus u svom radu nije naveo primjere. Nakon što je uklonio slogove povezane s određenim značenjem, dobio je ukupno 2.300 slogova.
Nakon što bi sastavio zbirku slogova, nasumično bi izvukao određeni broj slogova iz kutije i zapisao ih u bilježnicu. Zatim bi ih, u ritmu metronoma i uz isti način izgovora, čitao naglas i na kraju postupka pokušavao ih reproducirati iz pamćenja. Samo jedno istraživanje zahtijevalo je 15.000 ponavljanja.
mini|desno|300px|Slika 6. iz djela O pamćenju. Ebbinghaus je utvrdio da nakon samo jednog čitanja može tačno ponoviti šest do osam nasumičnih slogova, ali ne više od osam. Zbog toga je proučavao koliko je ponavljanja potrebno da ispitanik zapamti veći broj slogova. Grafikon prikazuje rezultate: na x-osi nalazi se broj slogova, a na y-osi broj ponavljanja potrebnih za njihovo memorisanje.
Kasnije je utvrđeno da ljudi pridaju značenje čak i besmislenim slogovima kako bi ih lakše zapamtili. Slog PED, koji čini prva tri slova engleske riječi "pedal", pokazuje se manje besmislenim od sloga poput KOJ. Za slogove se stoga smatra da se razlikuju prema asocijativnoj vrijednosti. Čini se da je Ebbinghaus to prepoznao te je nizove slogova nazivao "besmislenim" samo u smislu da je bilo manje vjerovatno da će imati određeno značenje i da ispitanici ne bi trebali pokušavati stvarati asocijacije koje bi olakšale njihovo kasnije prisjećanje.
Ograničenja
Postoji nekoliko ograničenja Ebbinghausovih istraživanja pamćenja. Najvažnije je to što je on bio jedini ispitanik u vlastitom istraživanju. Time je ograničena generalizacija njegovih rezultata na širu populaciju. Iako je pokušavao regulisati svoju svakodnevnu rutinu kako bi ostvario veću kontrolu nad rezultatima, odluka da ne koristi druge ispitanike ograničila je vanjsku valjanost istraživanja, uprkos dobro kontrolisanoj unutrašnjoj valjanosti. Osim toga, iako je nastojao uzeti u obzir vlastite utjecaje, činjenica da je istovremeno bio istraživač i ispitanik predstavlja izvor pristranosti. Ebbinghausova istraživanja također su usmjerila pažnju na određene aspekte pamćenja, dok su složenija pitanja, poput semantičkog i proceduralnog pamćenja te mnemotehnika, ostala izvan njihovog neposrednog obuhvata.
Doprinosi
Godine 1885. objavio je svoje kapitalno djelo O pamćenju: Istraživanja u eksperimentalnoj psihologiji (), koje je kasnije na engleski jezik prevedeno pod naslovom Memory: A Contribution to Experimental Psychology. U njemu je opisao eksperimente koje je provodio na sebi kako bi proučio procese učenja i zaboravljanja.
Ebbinghaus je došao do nekoliko nalaza koji su i danas značajni u proučavanju pamćenja. Prvo, sastavio je skup od 2.300 troslovnih slogova kako bi mjerio mentalne asocijacije, što mu je pomoglo u proučavanju zakonitosti pamćenja. Drugi, a vjerovatno i njegov najpoznatiji nalaz, bila je krivulja zaboravljanja. Krivulja zaboravljanja opisuje eksponencijalno opadanje količine usvojenih informacija tokom vremena. Najizraženiji pad događa se tokom prvih 20 minuta, a značajno opadanje nastavlja se tokom prvog sata. Nakon približno jednog dana krivulja se izravnava.
mini|desno|300 px|Prikaz krivulje zaboravljanja mini|desno|300 px|Efekat serijskog položaja Krivulja učenja koju je opisao Ebbinghaus odnosi se na brzinu kojom osoba usvaja određene informacije. Najizraženiji porast javlja se nakon prvog pokušaja, nakon čega se krivulja postepeno izravnava. To znači da se svakim narednim ponavljanjem usvaja sve manje novih informacija. Kao i krivulja zaboravljanja, krivulja učenja ima eksponencijalni oblik.
Ebbinghaus je također opisao efekat serijskog položaja, koji pokazuje kako položaj neke stavke u nizu utječe na njeno prisjećanje. Dva glavna fenomena povezana s efektom serijskog položaja jesu "efekat novosti" i "efekat prvenstva". Efekat novosti odnosi se na bolje prisjećanje posljednjih informacija jer se one još uvijek nalaze u kratkoročnom pamćenju. Efekat prvenstva podrazumijeva bolje pamćenje prvih stavki u nizu, što se povezuje s većim brojem ponavljanja i njihovim pohranjivanjem u dugoročnom pamćenju.
Drugo važno otkriće odnosi se na "uštedu". Ovaj pojam označava količinu informacija koja se zadržava u podsvijesti čak i kada joj osoba više ne može svjesno pristupiti. Ebbinghaus bi memorisao niz stavki do potpunog prisjećanja, a zatim ih ne bi pokušavao reprodukovati sve dok više nije mogao svjesno prizvati nijednu njegovu stavku. Ako je prestao pristupati nizu, nije mogao znati može li i dalje prizvati neku njegovu stavku, jer samo prisjećanje stavke podrazumijeva pristup toj informaciji. Potom bi ponovo učio isti niz i uspoređivao novu krivulju učenja s krivuljom koja je nastala tokom prvobitnog memorisanja. Drugi put je niz uglavnom memorisao brže, a razliku između dvije krivulje učenja Ebbinghaus je nazvao "uštedom".
Ebbinghaus je također opisao razliku između hotimičnog (voljnog) i nehotičnog pamćenja. Prvo se javlja "prividno spontano i bez ikakvog čina volje", dok se drugo dovodi "u svijest naporom volje".
Prije Ebbinghausa većina doprinosa proučavanju pamćenja poticala je od filozofa i bila usmjerena na opisivanje opaženih pojava i iznošenje teorijskih pretpostavki unutar asocijacionističke tradicije. Nasuprot takvom teorijskom i introspektivnom pristupu, Ebbinghaus je uveo sistematsku eksperimentalnu metodologiju i kvantitativno mjerenje procesa pamćenja i zaboravljanja. Ova razlika između deskriptivnog i eksperimentalnog proučavanja psiholoških pojava kasnije će se odraziti i na Ebbinghausov rad, posebno u njegovoj poznatoj naučnoj polemici s Wilhelmom Diltheyem o prirodi i metodama psihologije.
Međutim, više od stoljeća prije Ebbinghausa, Johann Andreas Segner je 1740. izumio "Segnerov točak" i koristio ga za proučavanje vizuelnog zadržavanja, što se smatra jednim od prvih eksperimentalnih mjerenja senzornog pamćenja. Posmatrao je koliko se brzo točak, na koji je bio pričvršćen užareni ugalj, mora okretati da bi se krug crvenog žara pojavio kao neprekinuta linija. Na taj način izračunao je trajanje naknadnih slika (vidi ikoničko pamćenje) na oko jednu desetinu sekunde. Dok se Segner bavio kratkotrajnim senzornim tragovima, Ebbinghaus je kasnije prvi primijenio sličnan strogi eksperimentalni i kvantitativni pristup na proučavanje složenijih procesa učenja i dugotrajnog pamćenja.
Ebbinghausov rad imao je gotovo trenutan utjecaj na razvoj eksperimentalne psihologije. Nakon vijekova pretežno teorijskih i filozofskih razmatranja pamćenja, njegovi eksperimenti potakli su val novih istraživanja, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama tokom 1890-ih. Samo u toku 1894. objavljeno je 32 rada posvećena ovoj temi. Ovaj metodološki napredak bio je praćen i razvojem mnemometara – mehaničkih uređaja koji su omogućavali precizno i vremenski kontrolisano prikazivanje niza podražaja tokom eksperimenata učenja i prisjećanja.
Reakcije na njegov rad u njegovo vrijeme bile su uglavnom pozitivne. Psiholog William James njegova je istraživanja nazvao "herojskim" i ocijenio ih "najbriljantnijim pojedinačnim istraživanjem u historiji psihologije". Edward B. Titchener također je smatrao da su ta istraživanja bila najveći poduhvat u proučavanju pamćenja još od Aristotela.
Istraživanje učenja nagomilavanjem