mini|220x220px|Srce darivatelja poslije polaganja u tijelo primatelja ortotopskim postupkom. Transplantacija srca veliki je kirurški zahvat kojim se iz osobe (primatelja) uklanja teško bolesno srce i zamjenjuje ga se zdravim srcem druge osobe (darivatelja). Izvodi se kada, unatoč drugim tretmanima, srce ne uspijeva učinkovito pumpati krv, kao što je slučaj s terminalnim zatajenjem srca ili teškom koronarnom arterijskom bolešću. Općenito je to opcija za mlade osobe s teškim nepovratnim zatajenjem srca koje imaju očekivani životni vijek kraći od 6 mjeseci.
Nešto više od polovice primatelja ima neishemijsku kardiomiopatiju, trećina ima koronarnu bolest srca, a ostatak čine bolesti srčanih zalistaka, kongenitalne bolesti srca i ponovne transplantacije. Kada se izvodi zbog zatajenja srca, primatelji općenito imaju drastično ograničenje tjelesne aktivnosti dok su na optimalnom liječenju, te su podvrgnuti drugim odgovarajućim postupcima kao što je srčana resinkronizacijska terapija i imaju implantabilni kardioverter defibrilator. Postoje sustavi bodovanja pomoću kojih se određuje prikladnost primatelja. Darivatelji su uglavnom umrli zbog prekida funkcija moždanog debla (darivatelji kucajućeg srca), iako nekoliko centara ima programe koji koriste srca darivatelja čija je smrt utvrđena cirkulatornim putem (darivatelji nekucajućeg srca).
Nije sigurno izvesti transplantaciju srca ako postoji visok plućni vaskularni otpor ili aktivni rak. Drugi razlozi za neizvođenje operacije uključuju aktivnu infekciju, teško zatajenje bubrega ili jetre, nedavnu plućnu emboliju, tešku bolest pluća ili dijabetes s komplikacijama. Prisutnost druge ozbiljne bolesti s lošim ishodom, nedavni moždani udar, zlouporaba droga i alkohola ili pretilost također mogu povećati rizike. U nekim centrima operacija se izvodi samo kod osoba mlađih od 60 godina. Komplikacije uključuju odbacivanje i vaskulopatiju transplantata. Potreba za imunosupresijom može povećati rizik za infekciju, posebno u prvoj godini nakon operacije. Drugi problemi koji se mogu pojaviti uključuju visoki krvni tlak, visoki kolesterol i rak, posebno rak kože. Bolji rezultati se postižu ako se srce donora smjesti unutar 4 sata od uzimanja i ako je primatelj mlađi.
Transplantacija srca se većinom izvodi sama, ali je se može kombinirati s transplantacijom pluća, jetre ili bubrega. Darivatelj se u potpunosti heparinizira prije nego što se srce izvadi i stavi u hladnu fiziološku otopinu u izoliranu kutiju za transport organa. Češća je bikavalna tehnika, vrsta ortotopskog postupka gdje se srce darivatelja postavlja na isto mjesto kao i prethodno srce osobe. To uključuje spajanje lijeve pretklijetke darivatelja sa preostalim zidom pretklijetke primatelja, a zatim modeliranje plućne arterije i aorte, prije otpuštanja stezaljke kako bi se dovršili preostali spojevi. Heterotopski postupak, kojim se primateljevo srce ostavlja na mjestu dok se darivateljevo srce spaja s njegove desne strane, može se izvesti kako bi se pomoglo funkciji lijeve klijetke. Transplantacija srca može poboljšati kvalitetu i vijek života, posebno kod mlađih primatelja. Budući da je srce darivatelja izgubilo živčanu opskrbu, neke od njegovih funkcija su drugačije. Novo srce kuca brže i gubi normalne varijacije krvnog tlaka tijekom dana.
Od prve transplantacije srca 1967. godine, koju je izveo južnoafrički kardiokirurg Christiaan Barnard, sve do 2020. godine izvedeno je više od transplantacija srca. Više od 5000 transplantacija srca se obavi svake godine diljem svijeta. Više od polovice se obavlja u SAD-u. Očekivano preživljenje nakon operacije u razdoblju od jedne godine veće je od 90 %, a nakon pet godina 75 %. Kod transplantacija provedenih između 1992. i 2001. godine, najveći rizik za smrt bio je u prvoj godini nakon postupka, a prosječno preživljenje je 11 godina. Ako se transplantacija srca kasnije ponovi, rizik za smrt je veći. Darivanje organa ograničilo je broj provedenih postupaka u svim dijelovima svijeta.
Izvori
Kategorija:transplantacijska medicina Kategorija:Translated from MDWiki