Realitetna terapija (RT) pristup je psihoterapiji i savjetovanju koji je razvio William Glasser 1960-ih. Razlikuje se od konvencionalnih škola psihijatrije, psihoanalize i medicinskog modela psihoterapije po tome što se usredotočuje na ono što Glasser naziva »tri R-a psihijatrije« – realizam, odgovornost i dobro/loše (engl. realism, responsibility, and right-and-wrong) – a ne na mentalne poremećaje. Realitetna terapija tvrdi da većina ljudi pati od društveno univerzalnih ljudskih stanja, a ne od individualnih mentalnih bolesti, te da neuspjeh u zadovoljavanju osnovnih potreba dovodi do toga da se ponašanje osobe udaljava od norme. Budući da je zadovoljavanje osnovnih potreba dio sadašnjeg života osobe, realitetna se terapija ne bavi prošlošću osobe. Ta se vrsta terapije ne bavi ni nesvjesnim mentalnim procesima.
Pristup savjetovanju i rješavanju problema zasnovan na realitetnoj terapiji usredotočuje se na djelovanje u sadašnjosti te na sposobnost stvaranja i odabira bolje budućnosti. Osobe na realitetnoj terapiji obično nastoje otkriti što stvarno žele i kako se trenutno odlučuju ponašati kako bi postigle te ciljeve. Prema Glasseru, socijalna komponenta psiholoških poremećaja previđena je u nastojanju da se stanovništvo označi kao bolesno ili mentalno oboljelo. Ako osobu muči društveni problem, to nije uvijek zbog imenovane bolesti, već ponekad može biti i samo zbog nemogućnost zadovoljavanja vlastitih psiholoških potreba. Realitetna terapija pokušava odvojiti osobu od njezina ponašanja.
Realitetnu je terapiju u Hrvatsku donio slovenski psiholog i psihoterapeut Leon Lojk 1980-ih.
Izvori
Kategorija:Psihoterapija