Džebel Faja (arapski: جَبَل ٱلْفَايَة) je manja vapnenačka planina duga otprilike deset kilometara, orijentirana u smjeru sjever-jug, koja se uzdiže do nadmorske visine od 350 metara; također i prapovijesni arheološki lokalitet u Emiratu Sharjah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, oko 50 km istočno od grada Šardžaha koji je na obali Perzijskog zaljeva i zapadno od gorja Hadžar.

Na nalazištu su pronađeni kameni alati koji datiraju iz paleolitika i neolitika, ali i brončanog i željeznog doba. Najstarijim nalazima je 2011. godine određena starost od 125.000 godina, što je tada bio najstariji poznati dokaz prisustva Homo sapiensa izvan AfrikeAlexander McNabb, Children of the Seven Sands, 2025., Dubai: Motivate Media Group, str. 31. ISBN 9781860635120. Objavljivanje otkrića ljudskog fosila Misliya u Izraelu 2018. godine pomaknulo je ovo doba za oko 60.000 godina.Knut Bretzke, F. Preusser, S.A. Jasim, C. Miller, G. Preston, K. Raith, S.J. Underdown, A. Parton, A.G. Parker, "Multiple phases of human occupation in Southeast Arabia between 210,000 and 120,000 years ago", Scientific Reports, 31. siječnja 2022., 12: 1600. Pristupljeno 30. studenoga 2025.

Ostaci s iskopavanja Džebel Faje i okolnih iskopavanja izloženi su u arheološkom centru Mleiha. Arheološki slojevi iz Džebel Faje otkrivaju kako su se lovci-sakupljači i stočari prilagođavali ekstremnim klimatskim uvjetima, izmjenjujući sušna i kišna razdoblja svakih 20.000 godina. Osim aktivnosti potrebnih za život, rane ljudske skupine koristile su geomorfološke značajke nalazišta za eksploataciju resursa. S raznolikim izvorima vode i sirovinama, Faja pruža vrijedne uvide u ljudsku otpornost u hiperaridnim okruženjima. Zbog toga je paleokrajolik Faja upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2025. godine.

Arheološki lokalitet

mini|lijevo|Džebel Faja s istoka. mini|lijevo|Primjeri kamenih alatki otkrivenih u Džabel Faji, stari otprilike 135.000 godina. mini|Obližnji Arheološki centar Mleiha iz 2016. godine (središte Arheološkog parka), u kojemu se čuvaju nalazi iz Džabel Faja. Samo arheološko nalazište je kameno sklonište smješteno na sjeveroistočnom kraju Džebel Faje označeno je kao FAY-NE1; to je polušpilja na nadmorskoj visini od otprilike 180 metara na sjeveroistočnom kraju grebena; široka je oko 20 metara i duboka 5 metara. Arheolozi su na nalazištu iskopali nekoliko rovova, s ukupnom iskopanom površinom većom od 150 m². Arheološki niz dubok je 5 m i uključuje neolitičke i paleolitičke slojeve.Simon Armitage, Sabah A. Jasim, Anthony E. Marks i Adrian G. Parker, „Južna ruta 'iz Afrike': Dokazi za rano širenje modernih ljudi u Arabiju“, Science, sv. 331, br. 6016, 28. siječnja 2011., str. 453.–456.

Paleolitska naselja Džebel Faje povezana su s vlažnim razdobljima u južnoj Arabiji, tijekom kojih se smatra da su se vodni resursi i vegetacijski pokrov u regiji povećali, što je omogućilo ljudsko naseljavanje. Paleolitske slojeve FAY-NE1 prvi su opisali Armitage i suradnici 2011. godine, a datirali su ih optički stimuliranom luminiscencijom (OSL, tehnika ionizirajućeg zračenja koja se koristi za datiranje minerala) pojedinačnih zrna. Utvrđeni slojevi su sljedeći, od vrha do dna:

Sloj A datira se na otprilike 40.000 godina prije Krista. Prikupljeni alati uključuju rezače, retuširane komade, strugače, grebače i nazubljene alate.

Sloj B Još nije datiran, a prikupljeni alati nalikuju onima iz sloja A.

Sloj C datira se na otprilike 125.000 godina prije Krista. Prikupljeni alati uključuju male ručne klinove, vrhove listova, strugala i bočna strugala te nazubljene oblike. Levallois metoda pronađena je samo u skupu C. Doista, skup C više nalikuje tehnologiji poznatoj iz istog razdoblja u istočnoj i sjeveroistočnoj Africi nego tehnologiji pronađenoj na drugim nalazištima na Arapskom poluotoku. Najstariji ostaci iz Džebel Faje su stoga pružili podršku ideji o ranom širenju Homo sapiensa s Afričkog roga preko južne Arabije. Oni bi mogli biti dokaz o ranom putu širenja iz Afrike, kojim su ljudi mogli stići sve do Južne Azije.Alice Roberts, Evolucija: Ljudska priča, Revidirano izdanje, 2018. ISBN 978-1465474018

Godine 2013. Bretzke i suradnici analizirali su sedimentni presjek rovova na FAY-NE1. Dok su slojevi A, B i C pokazivali dokaze vegetacije, slojevi bez arheoloških ostataka pokazivali su dokaze suše. Daljnja istraživanja eolskih i jezerskih sedimentnih naslaga u tom području podržala su ovu teoriju da su vlažna razdoblja pružila mogućnosti za ljudsko širenje u južnoj Arabiji.Farrant Parton, Leng i Telfer, „Zapisi aluvijalnih lepeza iz jugoistočne Arabije otkrivaju višestruke za ljudsko raspršivanje“, Geologija, sv. 43., br. 4., 2015., str. 295.–298.

Paleolitički nalazi prisutni su i u razinama D i E, ali nisu detaljno prikazani zbog malog broja nalaza.

Sloj pijeska iznad skupine A odvaja neolitski sloj od paleolitskog sloja. Ovaj sloj, koji se može pripisati mezolitiku, sadrži takozvane vrhove strijela i ulomke školjki iz doba Faja, datirane otprilike u 7.500 godina prije Krista. Hans-Peter Uerpmann i suradnici pripisuju ove artefakte prvom ponovnom naseljavanju nalazišta od njegovog posljednjeg napuštanja u paleolitiku. Slojevi iznad ove razine pijeska su manje jasni i nisu pružili značajne informacije o naseljavanju nalazišta tijekom neolitika.Hans Peter Uerpmann, Kutterer i Jasim, „Neolitsko razdoblje u središnjoj regiji Emirata Sharjah (UAE)“, Arabian Archaeology and Epigraphy, sv. 24., br. 1., 1.svibnja 2013., str. 102.–108.

Izvori

Poveznice Rane ljudske migracije Pleistocensko naseljavanje Južne Afrike

Vanjske poveznice

Prapovijesne kamene oštrice u pustinjskom pijesku , idw-online.de, 17. veljače 2025. Andrew Lawler, Did Modern Humans Travel Out of Africa Via Arabia?, Science, 28. siječnja 2011.

Kategorija:Povijest Ujedinjenih Arapskih Emirata Kategorija:Paleolitski arheološki lokaliteti u Aziji Kategorija:Svjetska baština u Aziji