Plakothira J.Florence rod je iz porodice Loasaceae, potporodice Loasoideae i tribusa Klaprothieae. Obuhvaća tri prihvaćene vrste, sve endemične za Markižansko otočje u Francuskoj Polineziji. Kew danas prihvaća P. frutescens, P. parviflora i P. perlmanii. Kew, pristupljeno 27. rujna 2026.
Najzanimljivije je da je Plakothira jedna od rijetkih Loasaceae izvan Amerike. Biogeografska analiza Loasoideae iz 2019. zaključila je da je njezin dolazak na Markize najvjerojatnije posljedica transoceanskog širenja na veliku udaljenost. Major lineages of Loasaceae subfam. Loasoideae diversified during the Andean uplift, pristupljeno 27. rujna 2026. Opis Predstavnici roda su polugrmovi, grmovi ili mala stabla. Listovi su nasuprotni, jednostavni i peteljkasti, uglavnom eliptični do obrnuto jajasti, nazubljena ruba. Za razliku od mnogih drugih Loasaceae, biljke nisu gusto obrasle žarnim dlačicama; površina je uglavnom hrapava ili rijetko kratko dlakava. Flora of the Marquesas Islands., pristupljeno 27. rujna 2026.
Cvatovi su vršni, cimozni. Cvjetovi su dvospolni i neobično četveročlani, što je jedno od temeljnih obilježja tribusa Klaprothieae. Latice su slobodne, bijele i pomalo kapuljačaste, a s unutarnje strane imaju uzdužne membranske nabore. Prašnici su brojni i raspoređeni u snopiće; među njima se nalaze brojni staminodiji. Plodnica je podrasla, četveropretinčasta odnosno s četiri istaknute postranične placente i brojnim sjemenim zamecima. Plod je tobolac koji se otvara s četiri uzdužne pukotine, a sjemenke su brojne. Sertum polynesicum I. Plakothira Florence (Loasaceae, pristupljeno 27. rujna 2026.
Kod P. frutescens cvijet može imati oko 40–64 epipetalna prašnika, dodatnih 15–30 prašnika nasuprot lapovima te 20–30 staminodija. Dakle malen rod, ali cvijet mu je prava tvornica prašnika. Sistematika i povijest Jacques Florence opisao je rod na temelju biljke pronađene na Nuku Hivi tijekom istraživanja flore Francuske Polinezije. Prve primjerke prikupio je 1982., ali bez cvjetova nije mogao utvrditi njihov položaj. Kada je biljku ponovno pronašao u cvatu 1984., pokazalo se da pripada Loasaceae — što je tada bilo veliko iznenađenje zbog ogromne geografske udaljenosti od gotovo svih ostalih pripadnika porodice.
Rod je objavljen u Bulletin du Muséum National d'Histoire Naturelle, B, Adansonia 7: 239. Na naslovu rada stoji 1985., ali Kew nomenklaturnu objavu datira kao „1985 publ. 1986”. Tipska vrsta je Plakothira frutescens J.Florence.
Prvotno je rod bio monotipski. Kasnija istraživanja Markiza dovela su do opisa još dviju vrsta, P. parviflora i P. perlmanii. Smithsonian danas Plakothiru navodi kao jedan od samo nekoliko rodova endemičnih za Markize. FloraI, pristupljeno 27. rujna 2026.
Molekularna istraživanja smještaju rod u Klaprothieae, zajedno s Klaprothia i Xylopodia. Zajednička obilježja uključuju četveročlane cvjetove, uzdužne lamele na laticama i nasuprotne listove. Filogenetske analize podupiru monofiliju Klaprothieae. A preliminary phylogeny of Loasaceae subfam. Loasoideae (Angiospermae: Cornales) based on trnL(UAA) sequence data, with consequences for systematics and historical biogeography, pristupljeno 27. rujna 2026.
Vrste Kew prihvaća tri : Plakothira frutescens J.Florence — Nuku Hiva Plakothira parviflora J.Florence — Fatu Hiva Plakothira perlmanii J.Florence — Nuku Hiva
P. frutescens raste u vlažnim planinskim šumama na približno 930–1100 m, kao grm ili malo stablo do oko 3 m. Tipski materijal P. parviflora prikupljen je na Fatu Hivi, a P. perlmanii na liticama uz slapove na Nuku Hivi. Plakothira parviflora , pristupljeno 27. rujna 2026. Francuska crvena lista iz 2024. vodi P. frutescens i P. parviflora kao kritično ugrožene (CR). Dakle to su doslovno otočni endemi na vrlo uskom prostoru.
Izvori
Kategorija:Rodovi Loasaceae Kategorija:Klaprothieae