Uskršnji otok ili Rapa Nui otok je na jugu Tihog oceana (Polinezija) koji upravno pripada Čileu. Na lokalnom jeziku poznat je kao Te Pito O Te Henua, odnosno Isla de Pascua na španjolskom,

Nalazi se oko 3600 km zapadno od Čilea. Nalazi se na 27°09′ južne geografske širine i na 109°27′ zapadne geografske dužine, u ravnini s čileanskim gradom Caldera, sjeverno od Santiaga. mini|lijevo|Položaj Uskršnjeg otoka u odnosu na Čile mini|lijevo|Karta Uskršnjeg otoka s istaknutim vulkanima Terevaka, Poike i Rano Kau, te plažom Anakena i otočićima uključujući Motu Nui; ali i gradom Hanga Roa i zračnom lukom Mataveri, te ruševinama Orongo i kamenolomom Rano Raraku, kao i glavni ahui s moai kipovima. Otok je otprilike trokutasta oblika, površine 163,6 km2 s populacijom od 5034 stanovnika od kojih 3304 žive u glavnom gradu Hanga Roi. Otok je sačinjen od tri vulkana: Poike, Rano Kau i Terevake. Najpoznatiji je po svojim mnogobrojnim moaijima, golemim kamenim kipovima koji se prostiru duž obale.

Godine 1988. gotovo je cijeli Uskršnji otok kao nacionalni park upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji.Rapa Nui National Park, video na službenim stranicama UNESCO-a Preuzeto 16. kolovoza 2012.

Naziv

Ime je dobio po tomu što ga je na uskrsni dan godine 1722. otkrio Nizozemac Jacob Roggeveen. Rapa Nui zapravo nije izvorno ime otoka; skovali su ga doseljeni radnici iz Rape u otočju Bass, kojima je bio nalik na njihov zavičajni otok. Rapanuansko ime otoka bilo je Te Pito O Te Henua ("Pupak Svijeta") zbog svoje izolacije, no izgleda da i to vjerojatno proizlazi s druge lokacije. Drugo domorodačko ime za otok je Mata ki te rangi ("Oči koje gledaju nebo").

Povijest otoka lijevo|mini|Moai koji prikazuju Dugouhe. Dugouhi su bili tvorci ove megalitske kulture i jedna od dviju glavnih skupina na otoku. U ratu s Kratkouhima svi Dugouhi osim trojice ljudi bili su istrebljeni, a njihove skulpture porušene sa svojih postolja. mini|Ahu Tongariki na poluotoku Poike je najveći od 313 ahua na Uskršnjem otoku. Predeuropska kultura

Rapa Nui su oko 300. godine naselili Polinežani, vjerojatno iz Markižanskog otočja, koji su sa sobom donijeli gotovo u potpunosti kulturu kamenog doba. Prema tradiciji otoka, kolonizatorsku ekspediciju od pedeset ljudi u dva kanua vodio je kralj Hotu Matu'a. Svi kulturni elementi Rapa Nuija prije dolaska Europljana ukazuju na to da nije bilo dolaska drugih skupina, te su isključene pretpostavke o dolasku naprednijih doseljenika iz Južne Amerike, Melanezije, Egipta, ili odnekud drugdje.

Između 10. i 16. stoljeća otočka zajednica se umjereno povećavala, s malim naseljima koja su nicala duž gotovo cijele obale. Visoka kulturna razina ovog društva je najpoznatija po njegovim monumentalnim kamenim figurama, moai i ahu. Danas je otok poprilično pust, s biljem koje rijetko formira čak i nisko raslinje ili višu travu. Prije, otok je sadržavao mnogobrojne šume palmi te je osnovna pretpostavka da su urođenici iskoristili sve šume na otoku kako bi izradili kipove. Nakon što se dugo vjerovalo, zahvaljujući arheološkim istraživanjima, da su za izradu kipova korišteni drveni kalupi, te da ih se donosilo na trenutne lokacije pomoću drvenih okvira za vrijeme obreda (rapanuanska se tradicija metaforički odnosila na duhovnu snagu); danas se zna kako su kipovi pomjerani zahvaljujući samo trima skupinama ljudi koje su užadima klatile moaije tako da su promatračima sa strane izgledali kao da "bogovi" hodaju gegajući se.If They Could Only Talk , National Geographic, july 2012. Preuzeto 16. kolovoza 2012.

Još jedna činjenica je da su klimatski uvjeti za vrijeme manjeg ledenog doba (od oko 1650. do 1850.) također vjerojatno doprinijeli nestajanju šuma na otoku, ali i strana vrsta polinezijskih štakora koji su se hranili orasima palmi.

Kulturu velikih spomenika je zamijenio kult "čovjeka-ptice", koji svoje podrijetlo vuče s obalnog naselja Orongo, što je dovelo do bacanja ili oštećivanja većine moai i ahu skulptura.

Kontakt s Europom

Prvi kontakt s Europom Uskršnji otok ostvario je 5. travnja 1722. (na Uskrsnu nedjelju) kada je nizozemski moreplovac Jacob Roggeveen pronašao otok s populacijom od oko 2.000 do 3.000 naseljenika, iako bi da je došao prije par stoljeća vjerojatno pronašao 10.000 do 15.000 stanovnika. Naime, danas se smatra da je civilizacija Uskršnjeg otoka pala drastično oko stoljeća prije dolaska Nizozemaca, kao rezultat prevelike populacije, uništavanja šuma te iskorištavanja ograničenih prirodnih resursa.

Francuski istraživač Jean François de Galaup La Pérouse posjetio je otok 1786. godine došavši s rta Horn, u Čileu. Za vrijeme svog ostanka na Uskršnjem otoku izradio je detaljnu kartu otoka. Kasnije, nastavio je putovanje prema Havajskim otocima, Japanu i ostatku Azije.

Ropstvo i pripajanje Čileu

Do sredine 19. stoljeća, populacija je povratila oko 4.000 stanovnika. Tada, u samo 20 godina, progonjeni trgovcima robovima i bolestima koje su donijeli stanovnici s kopna gotovo je izumrla cijela populacija - samo 111 stanovnika ostalo je na otoku 1877. godine.

Uskršnji otok konačno se pripojio Čileu 1888. po Policarpo Toru, "Ugovoru o pripajanju otoka" (Tratado de Anexión de la isla) koji je vlada Čilea potpisala zajedno s urođenicima.

Otok danas

Jedna od kontroverznih činjenica oko stanovnika otoka jest porijeklo moai kipova. Mnogi europski posjetitelji nisu mogli prihvatiti činjenicu da su kipove izgradili Polinezijci (često smatrani "običnim divljacima"). 1960-ih, Erich von Däniken objavio je teoriju da su bića s drugih planeta, koja su nekako završila na otoku, izgradila kipove s ultramodernim oruđem. Njihovo nepostojanje danas objašnjava drugom teorijom o tome kako su u međuvremenu spašeni.

Nedavna događanja pokazuju golem porast turizma na otoku; popraćen velikim dotokom ljudi europskog porijekla iz Čilea koji prijete narušavanju polinezijskog porijekla otoka. Prepirke na kopnu stvorile su političke napetosti od 1980-ih godina, otkada se dio domorodaca Rapanui protivi privatnom vlasništvu u korist tradicionalnom vlasništvu zajednice.

Međunarodna zračna luka Mataveri jedina je na otoku; sa stazom dugom 2903 m procijenjena je i kao alternativna slijetna staza svemirskog programa Sjedinjenih Američkih Država u slučaju nesreće ili hitnog slučaja.

Ekologija Zajedno sa svojim najbližim susjedom, sitnim otočićem Sala-y-Gomez 400 km istočnije, Uskršnji otok ekolozi smatraju odvojenom ekoregijom, zvanom Rapa Nui podtropske velikolisne šume. Malo kiše na otoku pridonijelo je uništavanju šuma. Prvotne tropske šume na otoku više ne postoje, ali paleontološka istraživanja fosila i ostataka koji su ostali ispod slojeva gdje je tekla magma ukazuju na činjenicu da je otok prije bio pošumljen drvećem, travama, šikarama i papratima. Velika palma (koja je u rodu s čileanskom vinskom palmom) Jubaea chilensis, bila je jedno od dominantnih drveća na otoku, zajedno s toromiro drvetom (Sophora toromiro). Palma je do danas istrijebljena kao i toromiro (ali samo u prirodi), tako da danas cijeli otok većinom prekrivaju travnata područja (livade). Ipak, grupe znanstvenika i ekologa iz Kraljevskih botaničkih vrtova u Kewu i Gothenburških botaničkih vrtova trude se ponovo pošumiti toromiro po otoku.

Znamenitosti Rapa Nui posjeduje brojna prirodna i kulturna atraktivna mjesta. To su brojni ostaci megalitske kulture, moai i ahui, ugašeni vulkani (krater Rano Kau) i preko 800 špilja i pećina među kojima su najpoznatije Ana Kai Tangata, Ana Mahina, Ana O Keke, Ana Toki Toki, Roiho i Ana Te Pahu. Mjesta gdje su pronađeni petroglifi: Ava 'o Kiri, Orongo i Vai A Heva.

Nacionalni park je podijeljen na sedam područja:

Izvori

Povezani članci Poike Ahu

Vanjske poveznice

Parque Nacional Rapa Nui Uskršnji otok na stranicama Čileanskog kulturnog društva Rapa Nui - medijski arhiv u suradnji s Autodesk/CyArk Easter Island

Kategorija:Svjetska baština u Čileu Kategorija:Svjetska baština u Australiji i Oceaniji Kategorija:Čileanski otoci u Tihom oceanu (Australija i Oceanija)