U psihologiji, teorija nagona, poznata i kao doktrina nagona, predstavlja teorijski pristup koji nastoji objasniti, klasifikovati i definisati psihološke nagone. Nagon se smatra psihološkim, pobuđenim stanjem nastalim uslijed narušavanja homeostaze, koje proizlazi iz urođenih bioloških potreba i ima sposobnost pokretanja i usmjeravanja ponašanja pojedinca.

Teorija nagona zasniva se na pretpostavci da se organizmi rađaju s određenim biološkim ili fiziološkim potrebama te da njihovo nezadovoljenje stvara stanje napetosti ili unutrašnje neravnoteže. Kada se potreba zadovolji, intenzitet nagona se smanjuje, a organizam se vraća u stanje homeostaze i relaksacije. Prema ovoj teoriji, nagon s vremenom jača ukoliko potreba ostane nezadovoljena te djeluje putem sistema povratne sprege, na način sličan radu termostata koji održava zadanu temperaturu.

Psihoanaliza

U psihoanalizi, teorija nagona () odnosi se na teorijsku postavku o nagonima, motivaciji ili instinktima koji su usmjereni prema određenim objektima. Prema ovom shvatanju, kada homeostatski mehanizmi registruju unutrašnju neravnotežu, javlja se nagon čija je funkcija ponovno uspostavljanje ravnoteže.

Sigmund Freud je 1927. istakao da je teorija nagona upravo ono što psihoanalizi najviše nedostaje. Protivio se sistematici ličnosti u psihologiji, odbacujući je kao oblik paranoje, te je umjesto toga nagone klasifikovao putem dihotomija. Među njima su najpoznatije podjele na nagon života i nagon smrti (Eros i Tanatos) te na seksualne nagone i nagone ega (samoodržanja).

Freudovo djelo Nelagoda u kulturi objavljeno je u Njemačkoj 1930, u vrijeme kada je uspon fašizma već bio u toku, a upozorenja na mogućnost novog evropskog rata izazivala su suprotstavljene pozive na naoružavanje i pacifizam. U takvom društvenom i političkom kontekstu Freud je napisao:

Godine 1947. mađarski psihijatar i psiholog Leopold Szondi nastojao je razviti sistematsku teoriju nagona. Njegov dijagram nagona (Szondijev dijagram nagona) opisan je kao revolucionaran doprinos psihologiji jer je omogućio cjelovitije sagledavanje strukture i međusobnih odnosa nagona te postavio temelje za razvoj teorijske psihijatrije i psihoanalitičke antropologije.

Leopold Szondi je isticao da teorija nagona treba pružiti sintetički prikaz cjelokupne nagonske aktivnosti, slično načinu na koji bijela svjetlost daje jedinstven utisak, ali i omogućiti razlaganje te cjeline na pojedinačne komponente, kao što se svjetlost može rastaviti na spektar boja. Prema njegovom mišljenju, upravo je takav pristup bio neophodan za dublje razumijevanje ljudske ličnosti i ponašanja.

Rani koncepti teorije privrženosti

U ranoj teoriji privrženosti, John Dollard i Neal E. Miller (1950) predložili su teoriju redukcije nagona kao objašnjenje mehanizama nastanka privrženosti kod dojenčadi. Prema ovoj teoriji, novorođenčad se rađa s urođenim nagonima, poput gladi i žeđi, koje može zadovoljiti jedino njegovatelj, najčešće majka. Kroz proces klasičnog uslovljavanja dijete postepeno povezuje majku sa zadovoljavanjem svojih potreba i smanjenjem napetosti izazvanih nagonima, što dovodi do formiranja primarne veze privrženosti. Međutim, ovu teoriju dovela su u pitanje istraživanja Harryja Harlowa, posebno eksperimenti o odvajanju mladunaca rezus majmuna od majki. Rezultati tih istraživanja pokazali su da tjelesna bliskost, osjećaj sigurnosti i ugode imaju veću motivacijsku vrijednost od samog zadovoljenja gladi, što je ukazalo na to da se privrženost ne može objasniti isključivo redukcijom bioloških nagona.

Socijalna psihologija

U socijalnoj psihologiji teoriju nagona primijenio je Robert Zajonc 1965. kako bi objasnio fenomen socijalne facilitacije. Prema efektu publike, prisustvo pasivne publike u nekim situacijama može poboljšati izvođenje zadatka, dok ga u drugim može otežati. Zajoncova teorija nagona pretpostavlja da smjer ovog učinka zavisi od toga da li zadatak uključuje dominantan odgovor koji je ispravan ili dominantan odgovor koji je pogrešan. Dominantan odgovor predstavlja reakciju kojoj je pojedinac najskloniji u datoj situaciji. Kada se zadatak doživljava kao jednostavan ili dobro uvježban, dominantan odgovor je najčešće ispravan. Nasuprot tome, kod složenih ili nedovoljno uvježbanih zadataka dominantan odgovor često je pogrešan.

Prisustvo pasivne publike povećava nivo pobuđenosti ili psihološke aktivacije pojedinca. Povećana pobuđenost podstiče ispoljavanje dominantnih odgovora, odnosno onih reakcija koje su pojedincu najdostupnije na osnovu njegovih postojećih znanja i vještina. Ako je dominantan odgovor ispravan, socijalno prisustvo poboljšava uspješnost izvođenja zadatka. Međutim, ako je dominantan odgovor pogrešan, prisustvo drugih osoba dovodi do slabijeg efekta.

Potvrđujući dokazi

Ovakav obrazac ponašanja prvi je uočio Norman Triplett (1898) posmatrajući bicikliste koji su se takmičili u grupi u poređenju s biciklistima koji su vozili sami. Utvrđeno je da samo prisustvo drugih takmičara dovodi do boljeg učinka. Sličan efekat zabilježio je i Shisan Chen (1937) kod mrava prilikom izgradnje kolonija.

Ipak, tek kada je Robert Zajonc tokom 1960-ih godina počeo sistematski proučavati ovaj fenomen, započela su empirijska istraživanja usmjerena na objašnjenje efekta publike i mehanizama socijalne facilitacije.

Zajoncova teorija nagona zasniva se, između ostalog, na eksperimentu kojim je ispitivan učinak socijalne facilitacije kod žohara. U istraživanju su pojedinačni žohari puštani u cijev na čijem se kraju nalazio izvor svjetlosti. Utvrđeno je da su žohari, u prisustvu drugih žohara koji su služili kao posmatrači, značajno brže stizali do svjetlosti u odnosu na žohare iz kontrolne grupe koji nisu imali publiku. Međutim, kada su žohari u istim uslovima morali prolaziti kroz labirint, njihova uspješnost bila je slabija u prisustvu posmatrača. Ovi rezultati pokazali su da prisustvo drugih jedinki poboljšava izvođenje jednostavnih ili dobro savladanih zadataka, dok otežava izvođenje složenijih zadataka kod kojih dominantan odgovor nije ispravan.

Strah od procjene

Cottrellov model straha od procjene kasnije je dopunio ovu teoriju uvođenjem dodatne varijable u objašnjenje socijalne facilitacije. Prema njegovom shvatanju, ispravnost dominantnih odgovora utječe na socijalnu facilitaciju samo onda kada postoji očekivanje društvene nagrade ili kazne na osnovu postignutog učinka. Njegovo istraživanje razlikovalo se od Zajoncovog po tome što je uključivalo dodatni eksperimentalni uslov u kojem su ispitanici izvršavali zadatke u prisustvu publike sa povezom preko očiju, koja stoga nije mogla procjenjivati njihovo izvođenje. Rezultati su pokazali da u takvim okolnostima nije dolazilo do efekta socijalne facilitacije, što je navelo Cottrella na zaključak da očekivanje procjene vlastitog učinka predstavlja važan faktor u nastanku ovog fenomena.

Međutim, strah od procjene smatra se značajnim prvenstveno u socijalnoj facilitaciji kod ljudi, dok sličan mehanizam nije potvrđen kod drugih životinjskih vrsta.

Reference

Vanjski linkovi

Kategorija:Psihoanalitička terminologija Kategorija:Međuljudski odnosi