Personifikacija ili poosobljenje je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju ljudske osobine. Može značiti i davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama, ali je to značenjem bliže antropomorfizaciji.
Oblici Prozopopeja (grč. προσωποποιία, prosopōn poeìn = staviti masku) bilo je retoričko sredstvo kojom se govornik ili pisac obraćao publici kao da govori nekoj drugoj osobi ili predmetu. Od toga se razvila i personifikacija kao figura, premda je ona sama prisutna u ljudskome govoru još od samih početaka.
Antropomorfizacija (grč. anthrōpos = čovjek, morphē = oblik) davanje je ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama, a koje oni sami ne posjeduju.
Često se odnosi na neviđene stvari i nepoznate sile, a posebno je česta u religiji. Primjer su za to prikazivanja božanstava u raznim religijama u ljudskome obliku. To je posebno bilo često u grčkoj mitologiji gdje su bogovi imali ljudske karakteristike. Iste je karakteristike, ljudske vrline i mane, bogovima dao i Homer.
Ksenofan, grčki filozof, jednom je rekao: Kad bi volovi, konji ili lavovi imali ruke i mogli rukama da slikaju i proizvode (umjetnička) djela kao ljudi, konji bi likove boga crtali nalik konjima, goveda nalik govedima, a njihova bi tijela načinili svojim obličjima.
Primjeri Dragutin Domjanić, „Bele rože” Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih? Rosa još s trave se svetila vani, Stare su vure polahko odtukle, Glas im je tenek i tih i pospani. V odprti oblok je dišalo jutro, A pod oblokom naš vrtek je mali Budit se počel, i on si je dremal V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.
Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče” Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene rijekom plivaju, Žutom rijekom među golim granama. Iza mokrih njiva magle skrivaju Kućice i toranj; sunce u ranama Mre i motri, kako mrke bivaju Vrbe, crneći se crnim vranama.
Antun Gustav Matoš, „Utjeha kose” U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Dobriša Cesarić, „Jesen” Ona je tu. U tuzi kiše Po poljanama tiho hoda, I kuda stiže u vis diže Usplahirana jata roda. Polako penje se u brda, A kuda prođe, njezin put Od otpalog je lišća žut. I u dol njime idu krda.
Vladimir Vidrić, „Pejzaž II” Nebeski putnik mjesec Lako je odskakivo Nad svijetlim oblačnim rubom I opet u nebo plivo.
Kategorija: Figure riječi