Stepski bizon (, također rjeđe poznat kao stepski bizon i iskonski bizon) je izumrla vrsta bizona koja je živjela od srednjeg pleistocena do holocena. Tijekom kasnog pleistocena, bio je široko rasprostranjen po mamutskoj stepi, od zapadne Europe do istočne Beringije u Sjevernoj Americi. Predak je svih sjevernoameričkih bizona, uključujući i modernog američkog bizona. Predložene su tri kronološke podvrste, Bison priscus priscus, Bison priscus mediator i Bison priscus gigas.
Taksonomija i evolucija Stepskog bizona prvi je put imenovao 1825. godine francusko-njemački anatom i prirodoslovac Ludwig Heinrich Bojanus, a u toj je publikaciji također značajno skovano znanstveno ime tura (Bos primigenius). Izvorna kombinacija bila je Urus priscus. Bojanus je izvorno opisao vrstu na temelju serije primjeraka (sintip), a ne pojedinačnog holotipa primjerka, iako nije opisao svaki primjerak pojedinačno niti je u radu pružio ilustrativne slike. Godine 1918. Hilzheimer je odlučio jedan od primjeraka koje je Bojanus ispitao, nazvan "Primjer br. 3", pretvoriti u lektotip primjerak, što su slijedili kasniji autori. Ovaj primjerak, koji se čuva u zbirkama Sveučilišta u Paviji, gotovo je potpuna lubanja iz sedimenata doline Pada u Lombardiji, sjeverna Italija. U publikaciji iz 1947. navedeno je da su u to vrijeme "europski i azijski pisci gotovo univerzalno koristili naziv B. priscus za svaku fosiliziranu lubanju bizona."M.R. Skinner, O.C. Kaisen The fossil Bison of Alaska and preliminary revision of the genus Bull. Am. Mus. Nat. Hist., 89 (1947), pp. 229-231
Stepski bizoni podijeljeni su u tri kronološki uzastopne podvrste, Bison priscus gigas iz ranog srednjeg pleistocena Sibira i istočne Europe, Bison priscus priscus iz kasnog srednjeg pleistocena koji se proteže od zapadne Europe do Sibira, i Bison priscus mediator iz kasnog pleistocena.
Stepski bizon se prvi put pojavio tijekom srednjeg srednjeg pleistocena u istočnoj Euroaziji, a zatim se proširio na zapad sve do zapadne Europe. Stepski bizoni su prvi put ušli u sjeverozapadnu Sjevernu Ameriku (istočnu Beringiju, koja obuhvaća Aljasku i Yukon) prije otprilike 195 000–135 000 godina tijekom predposljednjeg ledenog doba na kraju srednjeg pleistocena, a zatim su ušli u središnju Sjevernu Ameriku na početku posljednjeg međuledenog razdoblja prije otprilike 130 000 godina, nakon topljenja Laurentideskog ledenog pokrova, s populacijom B. priscus koja se razvila u dugorogog bizona (Bison latifrons) prije 120 000 godina, a potom populacijom B. latifrons u Bison antiquus prije 60 000 godina u središnjoj Sjevernoj Americi. Tijekom Posljednjeg ledenog doba, stepski bizoni su nastavili nastanjivati Aljasku i Yukon, odvojeni od B. latifrons i B. antiquus reformiranim Laurentidskim ledenim pokrovom koji je prije 75 000 godina stvorio učinkovitu barijeru za njihovo širenje, s genetskim dokazima koji ukazuju na drugu migraciju stepskih bizona na Aljasku i Yukon iz Azije prije otprilike 45-21 000 godina.
Opis Sličan suvremenim vrstama bizona, posebno američkom šumskom bizonu (Bison bison athabascae), stepski bizon bio je visok preko 2 metra, desezao masu od 900 kg. Vrhovi rogova bili su udaljeni jedan metar, a sami rogovi bili su dugi preko pola metra.
Bison priscus gigas je najveći poznati bizon Euroazije. Ova podvrsta je moguće analogna Bison latifrons, postižući slične veličine tijela i rogove koji su dosezali do 210 cm odvojeno, i vjerojatno su pogodovali sličnim uvjetima staništa.C. C. Flerow, 1977, Gigantic Bisons of Asia, Journal of the Palaeontological Society of India, Vol.
Stepski bizon je također bio anatomski sličan europskom bizonu (Bison bonasus), do te mjere da je bilo teško razlikovati ih kada nisu dostupni potpuni kosturi.Markova, A. K., Puzachenko, A. Y., Van Kolfschoten, T., Kosintsev, P. A., Kuznetsova, T. V., Tikhonov, A. N., ... Dvije vrste bile su dovoljno blizu za križanje ; međutim, bile su i genetski različite, što ukazuje na to da je križanje zapravo bilo rijetko, moguće kao rezultat podjele niša između vrsta.
Paleoekologija Analiza mikroistrošenosti zuba sugerira da je stepski bizon bio mješovito hranjiv, a ne isključivo pasač. Vjerojatni grabežljivci stepskih bizona uključuju špiljske hijene (s ostatcima stepskih bizona pronađenim u njihovim jazbinama), kao i Homotherium i moguće vukove.
Izumiranje desno|mini|300px|Prikaz u špilji Altamira Rasprostranjenost stepskih bizona smanjila se prema sjeveru nakon završetka posljednjeg ledenog razdoblja, preživjevši do sredine holocena prije nego što su izumrli kao dio kvartarnog izumiranja. Kostur stepskog bizona datiran je radiokarbonskom analizom na 5400 godina prije danas (oko 3450. pr. Kr.) na Aljasci. Ostaci B. priscusa u sjevernoj rijeci Angari u Aziji datirani su na 2550.-2450. pr. Kr., a u rijeci Oyat u Lenjingradskoj oblasti u Rusiji na 1130.-1060. pr. Kr.Plasteeva, N. A., Gasilin, V. V., Devjashin, M. M., & Kosintsev, P. A. (2020). Uzroci izumiranja stepskih bizona i mnogih drugih prvenstveno megafaunalnih vrsta i dalje su predmet žestokih rasprava, ali selektivnost za velike životinje sugerira da je širenje modernih ljudi odigralo značajnu ulogu.
Otkrića mini|desno|300px|Kostur bizona priscus u Muzeju mamuta u kantonu Zürich, Švicarska Stepski bizoni pojavljuju se u špiljskoj umjetnosti, posebno u špiljama Altamira i Lascaux, te na rezbariji Bizon liže ubod kukca, a pronađeni su i u prirodno očuvanom obliku u ledu.
Blue Babe je 36 000 godina stara mumija mužjaka stepskog bizona otkrivena sjeverno od Fairbanksa na Aljasci u srpnju 1979.Deem, James M. "Blue Babe - the 36,000 year-old male bison" James M. Deem's Mummy Tombs. Mumiju je primijetio rudar zlata koji ju je nazvao Blue Babe – "Babe" po mitskom divovskom volu Paula Bunyana, koji je trajno poplavio kada je bio zakopan do rogova u mećavi (plavičastu nijansu Blue Babea uzrokovao je premaz vivijanita, plavog željeznog fosfata koji je prekrivao veći dio uzorka). Blue Babe se također često spominje kada se govori o znanstvenicima koji jedu vlastite uzorke: istraživački tim koji ga je pripremao za stalni izložbeni prostor u Muzeju Sjevera Sveučilišta u Aljaski uklonio je dio muminog vrata, pirjao ga i večerao njime kako bi proslavio postignuće.
Početkom rujna 2007., u blizini Tsiigehtchica, lokalni stanovnik Shane Van Loon otkrio je lešinu stepskog bizona koja je radiokarbonski datirana na oko 13 650 kal. prije sadašnjosti. Čini se da ova lešina predstavlja prve pleistocenske mumificirane ostatke mekog tkiva iz zaleđenih područja sjeverne Kanade.
Godine 2011. u Jukagiru u Sibiru pronađena je mumija stara 9300 godina.
Godine 2016. na sjeveru Jakutije u Rusiji otkriven je smrznuti rep. Točna starost nije bila jasna, ali testovi su pokazali da nije mlađi od 8000 godina. Tim ruskih i južnokorejskih znanstvenika predložio je izdvajanje DNK iz uzorka i njegovo kloniranje u budućnosti.
Stepski bizantin poznat je iz Denisove špilje, poznate kao mjesto gdje su otkriveni prvi ostaci denisovskog čovjeka.
Izvori
Kategorija:Bizon Kategorija:Izumrle životinje Kategorija:Pleistocenski sisavci